Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2792/07 (S. M.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2792/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2792/07, rješavajući apelaciju Sulje Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Mešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 171 od 8. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima-
Odjeljenje u Maglaju broj P. 334/01-M od 4. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suljo Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 171 od 8. augusta 2007. godine i Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 334/01-M od 4. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P. 334/01-M od 4. septembra 2006. godine je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi postojanje Ugovora o poklonu broj Ov-232/90 od 27. marta 1990. godine, zaključenog kod Osnovnog suda u Maglaju između tuženog Mešić Mirsada ( u daljnjem tekstu: tuženi) kao poklonodavca i apelanta, kao poklonoprimca.
3. Apelant je 30. marta 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, radi utvrđenja postojanja pravnog odnosa odnosno ugovora o poklonu među strankama. U činjeničnim navodima tužbe je naveo da je sa tuženim 26. maja 1989. godine zaključio Ugovor o poklonu kojim je tuženom poklonio 1/3 svojih nekretnina upisanih u ZK ul. broj 416 KO Kasova, a što se u naravi odnosilo na prostorije na spratu kuće izgrađene na k.č.broj 116/8 po novom premjeru, a po starom premjeru k.č. broj 75/7. Zatim je naveo da je taj ugovor raskinut i da su parnične stranke zaključile novi ugovor 27. marta 1990. godine kojim su apelantu vraćene darovane nekretnine iz prethodnog ugovora od 26. maja 1989. godine. O tom pravnom poslu sačinjen je pismeni ugovor sa datumom od 27. marta 1990. godine kojim je tuženi apelantu poklonio iste nekretnine koje su njemu ranije darovane. Apelant je također u tužbi naveo da je ovaj ugovor apelant posjedovao, ali da je u toku ratnih dejstava isti nestao iz prostorija bivšeg preduzeća «Cenex». Apelant je u tužbi iznio pretpostavku da tuženi posjeduje primjerak ugovora. Osim toga, prostorije koje su bile predmet darovanja su oštećene kao i cjela zgrada, te je potrebno izvršiti sanaciju, pa apelant ima pravni interes da se utvrdi njegovo vlasništvo na nekretninama, pa iz tog razloga je i podnio predmetnu tužbu.
4. U toku postupka je uvidom u fotokopiju izvoda iz knjige ovjera Osnovnog suda u Maglaju za 1990. godinu utvrđeno da je u toj knjizi pod rednim brojem 232 od 27. marta 1990. godine izvršena ovjera ugovora o poklonu Sulji Mešiću nekretnina upisanih u ZK ul broj 699 KO Kosova, u vrijednosti od 10.000 dinara. Međutim, ovim uvidom nije dokazan navod tužbe, jer je u knjizi riječ o ZK ul broj 699 , a u tužbi se govori o nekretninama iz ZK ul. 416. Takođe i drugi redni broj 396 ne ukazuje da se radi o ovjeri ugovora o poklonu koji je naveden u tužbi. Kako je sud u toku postupka, pored ovih objektivnih dokaza, saslušao i veliki broj svjedoka, iz njihovih iskaza nije mogao potvrditi tačnost navoda o tome da su stranke zaista i zaključile predmetni ugovor o poklonu određene nekretnine, čije utvrđenje se tražilo. Konačno, pošto je shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) svaka stranka dužna dokazati svoje činjenične tvrdnje, to je sud odbio tužbeni zahtjev apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP FBiH, obzirom da apelant svoje tvrdnje pred Općinskim sudom nije dokazao.
5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 171 od 8. augusta 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i presuda prvostepenog suda u stavu prvom izreke kojim je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom potvrđen. Istom presudom, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda u stavu drugom izreke u pogledu troškova parničnog postupka preinačena, tako da se tužilac obavezuje da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.096,00 KM u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudne naplate.
6. Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koja se odnosi na tužbeni zahtjev apelanta kojim se odbija njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi postojanje predmetnog ugovora o poklonu. Kantonalni sud se složio sa utvrđenjem prvostepenog suda da apelant nije uspio dokazati tačnost svojih činjeničnih navoda iz tužbenog zahtjeva, na šta je bio obavezan prema članu 126. ZPP FBiH. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da ni materijalnim dokazima, knjigom ovjere ugovora kod Osnovnog suda u Maglaju, ni subjektivnim dokazima koji obuhvataju iskaze svjedoka i stranaka, koje je prvostepeni sud svestrano i objektivno ocjenio u skladu s pravilima iz odredbe člana 8. ZPP FBiH, nisu potvrđeni činjenični navodi iz tužbe. Kantonalni sud je naveo da ne postoji ni jedna konkretna činjenica ovog spora koju prvostepeni sud nije utvrdio ili pak da je pogrešno utvrdio, što su bili osnovni žalbeni razlozi apelanta. Bez konkretizacije koju je to odlučnu činjenicu prvostepeni sud pogrešno utvrdio, odnosno da je nije utvrdio, žalba ostaje paušalna, a takve žalbene navode, kako ističe Kantonalni sud, drugostepeni sud ne može cjeniti, a još manje uvažiti kao osnovane. Nadalje, kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 387. ZPP FBiH, pa je u tom dijelu presudu preinačio i apelanta obavezao da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 966,00 KM.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih ustavnih prava apelant prvenstveno vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da mu nije jasno zašto je prvostepeni sud u presudi označio da se radi o nekretnini upisanoj u zk ul broj 416 K.O Kasova, jer je on tražio utvrđenje pravnog odnosa u vezi ugovora o poklone nekretnina iz zk.ul. broj 699 KO Kasova. Apelant smatra dokazanim da ovakav ugovor o poklonu na koji se on poziva postoji u knjigama u sudu, čime je dokazana osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da sudovi griješe kad prelaze preko ključnog dokaza da su nekretnine upisane pod zk ul broj 416 i zk ul broj 699 jedne te iste nekretnine koje su poklnjene apelantu, i da je upisom prva nekretnina «prešla» u drugu. U rasvjetljavanju ovih činjenica i postojanju ugovora o poklonu nekretnina sudovi su morali pomoći apelantu kao neukoj stranci, primjenom raspravnog načela kao temeljnog u parničnom postupku. Apelant predlaže da se obe presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek. Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, niti je obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Osim toga, iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju ne se može utvrditi da je takva povreda moguća, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović