Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/07 (P. T.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2352/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2352/07, rješavajući apelaciju Pere Tutiša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Tutiša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001072 od 26. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 379 od 29. juna 2006. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Tutiša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001072 od 26. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 379 od 29. juna 2006. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Tutiš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 20. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001072 od 26. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 379 od 29. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Konjicu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.45/05 od 20. decembra 2005. godine utvrđeno je da je apelant nositelj stanarskog prava na dvoiposobnom stanu u Jablanici ulica Željeznička broj 13/III ( u daljnjem tekstu: sporni stan). Tuženi JP «Elektroprivreda BiH» (u daljnjem tekstu: tuženi) je osporavao apelantu da je stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu uz obrazloženje da nije zaključio ugovor o korišćenju stana, te da ovaj stan nije ni koristio, jer se njegovo prijavljeno prebivalište nalazi u mjestu Doljani. Apelant je isticao da navedeni ugovor o korišćenju stana nije mogao zaključiti zbog ratnih okolnosti. Ocjenjujući provedene dokaze, Općinski sud je zaključio da je apelant uselio u predmetni stan 1992. godine, te da je u istom živio sve do apila 1993. godine, kako je to potvrdio i sam tuženi, u svom zahtjevu za ispitivanje CRPC Odluke. Općinski sud je zaključio da je apelant zakonito uselio u predmetni stan i da isti opravdano smatra svojim domom.

3. Međutim, Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 379 od 29. juna 2006. godine, žalbe tuženog i umješača na njegovoj strani su uvažene, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Smatrajući se nositeljem stanarskog prava na spornom stanu apelant se obratio Općinskom organu uprave Općine Jablanica kojem je podnio zahtjev za povrat stana, ali je Rješenjem tog organa broj 05-2/3-372-155-6/98 od 20. aprila 1999. godine njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. To rješenje je potvrdilo i Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK Mostar broj Up-II-13-23-108/99 od 28. maja 1999. godine. Nadalje, protiv drugostepenog rješenja apelant je vodio upravni spor u kojem je Kantonalni sud presudom U. 969/99 od 20. juna 2000 godine apelantova tužba odbijena, što je potvrdio i Vrhovni sud Presudom broj Už-171/00 od 15. marta 2001. godine. Komisija za imovinske zahjeve je najprije usvojila apelantov zahtjev za povrat stana, a onda novom odlukom broj R-103-3313-1/1-90-275 od 27. jula 2001. godine stavila van snage i zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava i vraćanje stana odbila.

4. Još prije donošenja ove odluke tuženi je donio rješenje broj 84/99 od 8. januara 1999. godine kojim je sporni stan dodjelio na trajno korišćenje umješaču Š. A, koji je zaključio ugovor o korišćenju stana, i potom ga otkupio. Zbog negativnog utvrđenja u upravnom postupku da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu i pravomoćnog odbijanja njegovog zahtjeva za povrat stana, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Svojom deklaratornom presudom je, kako je naveo Kantonalni sud, utvrdio da je apelant nositelj stanarskog prava, iako u izvedenim dokazima, a naročito u javnim ispravama za to nije imao ni činjeničnu ni pravnu osnovu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001072 od 26. juna 2007. godine revizija apelanta je odbijena. Obzirom na razloge koje je drugostepeni sud dao u svojoj odluci, Vrhovni sud je utvrdio da materijalno pravo u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno. Naime, članom 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 13/98, 36/89 i 2/93) je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključen na osnovu odgovarajućeg akta o dodjeli stana. Vrhovni sud je utvrdio da rješenje o privremenoj dozvoli za useljenje prema odredbama Zakona nije taj odgovarajući akt na osnovu koga bi se mogao zaključiti ugovor o korišćenju stana, čak i kad bi se prihvatila tvrdnja apelanta da je u zaključenju ugovora ometen ratnim prilikama. Vrhovni sud također nije prihvatio tvrdnje apelanta da mu nije omogućena sudska zaštita, samo zbog činjenice što su sudovi potvrdili odluke upravnih organa da nije stekao stanarsko pravo, jer je apelant vodio dvostepeni sudski postupak radi utvrđenja je li stekao stanarsko pravo na spornom stanu.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evrospka konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da nije nositelj stanarskog prava nepravilan i netačan. Sudovi se nisu mogli pozivati na postojanje ili nepostojanje ugovora o korištenju stana jer se radilo o ratnoj situaciji kad to nije bilo moguće. Apelant se u predmetni stan uselio 1992. godine i živio je u njemu do aprila 1993. godine kada je zbog ratnih okolnosti napustio grad, iz čega je jasno da je imao status nositelja stanarskog prava. Zbog svega navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i utvrdi postojanje povrede apelantovog prava na dom i na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

10. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1992. godine i da je u predmetnom stanu živio kao u svom domu sa svojom porodicom do 1993. godine kad je stan napustio zbog ratnih prilika. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom bilo «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom na to da apelant trebalo da, prema odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, zaključi ugovor o korišćenju stana, obzirom da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključen na osnovu odgovarajućeg akta o dodjeli stana. Obzirom da nije imao zakonit osnov useljenja u stan, nije ni stekao stanarsko pravo, pa se na njega nisu mogle primjeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakon o prestanku primjene, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tih zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, te Ustavni sud zaključuje kako odredbe ovih zakona ispunjavaju tražene kriterije.

12. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa i interesa društvene zajednice. Ustavni sud smatra da je ta ravnoteža u konkretnom slučaju uspostavljena s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelant nikada nije ispunio uslove za sticanje stanarskog prava na spornom stanu, što je bila suština njegovog zahtjeva koji je rezultirao osporenim odlukama. Budući da je očigledno da je legitiman cilj u konkretnom slučaju dosljedno provođenje zakona i poštovanje principa vladavine prava, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog ustavnog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su njegovi navodi očigledno(prima facie) neosnovani..

Pravo na imovinu

13. Apelant se žali na presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, smatrajući da je istim povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred sudovima je odluka da li se apelantu može priznati svojstvo nositelja stanarskog prava, obzirom da ne posjeduje ugovor o korišćenju stana, kao bitan elemenat iz člana 11. Zakona o stambenim poslovima. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ( vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Kevešević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, predmet broj CH/97/46,).

14. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant na spornom stanu nikada nije stekao svojstvo nositelja stanarskog prava, pa stoga sporni stan ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, niti je on na osnovu relevantih propisa mogao imati «legitimno očekivanje» da će ga steći. Dakle, obzirom da predmetni stan ne predstavlja imovinu apelanta koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, to je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/07 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio