Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2835/07 («Metal Ferrum» Stolac d.o.o)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2835/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2835/07, rješavajući apelaciju «Metal Ferruma», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/07), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Metal Ferruma» podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-
07-000991 od 16. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 005110 06 P od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Metal Ferrum» Stolac d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Stoca, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000991 od 16. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 005110 06 P od 29. maja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 005110 06 P od 29. maja 2007. godine utvrđena je obaveza apelanta da tužitelju N. Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 7. 315,97 KM na ime naknade plaće za razdoblje od 18. decembra 2003. godine do 31. decembra 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Nadalje, istom presudom je utvrđeno da je apelant - tuženi dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.096,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. maja 2007. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, u roku od pet dana i pod prijetnjom izvršenja.
3. Prema navodima tužbe koja je podnesena 18. decembra 2006. godine, tužitelj je bio uposlenik apelanta od 26. marta 1979. godine do 31. decembra 2005. godine, kad mu je otkazan ugovor o radu zbog sticanja uslova za odlazak u penziju. Tužitelj je u tužbi naveo da je poslednje plaće primio za 2003. godinu, odnosno da mu apelant nije uopšte isplaćivao naknadu plaće od maja mjeseca 2003. godine do decembra 2005. godine, iako mu je prema važećim zakonskim propisima trebao isplaćivati minimalnu plaću u iznosu od 300,00 KM mjesečno. Zatim, tužitelj je naveo da mu apelant prilikom prestanka radnog odnosa nije isplatio pripadajući otpremninu u visini najmanje 1/3 plaće pomnoženo sa brojem godina ostvarenog radnog staža. U toku postupka je, dakle, kao sporno postavljeno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu plaće za navedeni period po tužbenom zahtjevu i da li ima pravo na otpremninu zbog prestanka radnog odnosa.
4. Općinski sud je utvrdio da je članom 68. Zakona o radu FBiH («Službene novine FBiH», broj 43/98; u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) propisano da se plaće utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a da je članom 69. stav 1 ZOR-a FBiH predviđeno da se navedenim aktima utvrđuje najniža plaća te uvjeti i način njenog usklađivanja, a u stavu 2. istog člana stoji da poslodavac ne može isplatiti manju plaću od one predviđene ovim aktima. I konačno, članom 72. stav 3. ZOR-a FBiH je propisano da zaposlenik ima pravo naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i dr.).
5. Imajući u vidu ove odredbe, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj imao pravo na naknadu plaće za vrijeme koje nije radio. Visinu naknade plaće Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka finansijske struke S. A, kojem parnične stranke nisu prigovorile. Iz nalaza vještaka proizilazi da su navedeni iznosi obračunati u najnižem iznosu plaća u visini 55% prosječno plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema poslednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku u mjesečnim iznosima. Počev od 18. decembra 2003. godine zaključno sa 12-tim mjesecom 2005. godine, utvrđena plaća iznosi 7.315,97 KM koji iznos je Općinski sud i dosudio tužitelju na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 18. decembra 2003. godine do 31. decembra 2005. godine. Općinski sud nije prihvatio prigovor apelanta da je tužitelj izgubio pravo zaštite iz radnog odnosa budući da je tužba podnesena po proteku roka od godinu dana od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa, jer zastarni rok, u smislu člana 106. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ , broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) u predmetima novčanih potraživanja iz radnog odnosa, traje tri godine. Također, Općinski sud nije prihvatio navod apelanta da se tužitelj, zaključenjem Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu «Metal Ferruma» Stolac d.o.o, odrekao svih potraživanja iz radnog odnosa. U pogledu otpremnine, Općinsku sud je odbio tužitelja zbog neispunjavanja uslova za ostvarenje tog prava, a zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade plaće su određene prema zakonskim propisima počev od 18. decembra 2006. godine.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000991 od 16. augusta 2007. godine, koju je apelant primio 24. augusta 2007. godine, žalbe stranaka su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je prihvatio činjenična utvrđenja kao i primjenu materijalnih propisa iznesena u obrazloženju prvostepene presude kao zakonita i pravilna. Kantonalni sud je zaključio da je činjenica da tužitelj nije faktički radio u spornom periodu rezultat apelantovog poslovanja i propusta da tužitelju, kao radniku kojem je radni odnos trajao do 31. decembra 2005. godine, omogući da radi, iako je to tužitelj tražio. Kod nesporne činjenice da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 31. decembra 2005. godine, Općinski sud nije prihvatio navod apelanta da je tužitelju radni odnos prestao 2003. godine jer, navodno, nije prihvatio ponudu za zaključenje ugovora o radu. Kantonalni sud nije prihvatio ni navod apelanta, iznesen još u prvostepenom postupku, da se tužitelj, prilikom zakjučenja Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu, odrekao svih potraživanja koja su, navodno, uključivala i naknade plaća. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je izjavio da prilikom zaključenja ugovora nije bilo govora o njegovom odricanju od pripadajućih plaća, niti bi on na to pristao. I konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare dajući u tom pravcu valjane razloge na način obrazložen u prvostepenoj presudi kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu otpremnine prilikom prestanka radnog odnosa, koje je i Kantonalni sud prihvatio.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužba podnesena po proteku roka od jedne godine od dana kada je tužitelj saznao za povredu prava iz radnog odnosa, tj da mu nisu isplaćene plaće. Ovaj rok je prekluzivan i na njega sud pazi po službenoj dužnosti, pa je tužbu valjalo odbaciti. U konkretnom slučaju se nije mogao, navodi apelant, primijeniti član 106. ZOR-a FBiH kojim je propisan trogodišnji rok za apsolutnu zastaru potraživanja iz radnog odnosa. Stoga su sudovi, kako zaključuje apelant, u pogledu primjene zastare potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili pravila postupka.
8. Nadalje, apelant smatra da su u pobijanim presudama sudovi izveli pogrešan zaključak o pravnom značaju ugovora kojim je tužitelj prodao svoj suvlasnički udio u društvu» -Stolac d. o. o. i tim se ugovorom odrekao svih ostalih potraživanja. Osim navedenog, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i prilikom obračuna iznosa plaće koju apelant navodno duguje tužitelju. Naime, zakonom nije propisano da naknada plaće u slučaju prekida rada ne može biti niža od najniže plaće. Kako je sud dosudio tužitelju naknadu plaće za sporni period u visini najniže plaće u FBiH, pogrešno se pozivajući na odredbu člana 5. Općeg kolektivnog ugovora, to je pogrešno primjenjeno materijalno pravo i nevažeći pravni propis i u ovom dijelu navedenih sudkih odluka. Apelant predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, nakon što utvrdi da je apelacija dopustiva, ukine osporene presude i predmet vrati Kantonalnom ili Općinskom sudu na ponovni postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović