Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2857/07 (O. V.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2857/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2857/07, rješavajući apelaciju Osmana Veletanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Veletanlića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

07-000738 od 25. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-000 133 od 14. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Veletanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000738 od 25. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-000 133 od 14. februara 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 076-0-P-000 133 od 14. februara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da su tuženi M. V. i R. V. ( u daljnjem tekstu: tuženi) smetali tužioca u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže označenih u navedenom rješenju (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Navedeno smetanje je izvršeno na način što su tuženi 9. juna 2006. godine na sporne nekretnine dovezli određeni materijal neophodan za izgradnju kuće, nakon čega su ušli u navedenu nekretninu apelanta u čitavoj površini i smetali apelanta u poslednjem, mirnom i faktičkom posjedu predmetne nekretnine. Istim rješenjem apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.

3. U parničnom postupku sud je izveo dokaze saslušanjem svjedoka, uviđajem na licu mjesta, pribavljanjem vještačenja vještaka geodetske struke, uvidom u ostalu dokumentaciju spora i druge dokaze. Cjeneći rezultate postupka i sve izvedene dokaze sud je zaključio da u dokaznom postupku nije na pouzdan način dokazano da je apelant bio poslednji, mirni i faktički posjednik predmetnih nekretnina, za šta je apelant bio dužan sudu ponuditi dokaze saglasno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP RS). Stoga je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev budući da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni listi SFRJ», broj 6/80 i «Službeni list RS», broj 21/92) za pružanje posjedovne zaštite, jer tužilac (apelant) nije dokazao poslednje stanje posjeda, odnosno da je bio poslednji mirni i faktički posjednik spornih nekretnina.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000738 od 25. septembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kod činjenice da iz iskaza svjedoka saslušanih na prijedlog tuženih da su se spornom parcelom koristile komšije obližnjih kuća, prvostepeni sud je utvrdio, a Okružni takav nalaz prihvatio, da apelant nije dokazao da je isključivi poslednji mirni i faktički posjednik parcele, što je bio dužan dokazati primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. ZPP RS. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom dokaza izveo zaključak da apelant nije dokazao tvrdnje da je poslednji mirni posjednik spornih nekretnina, a koje su od odlučnog značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je svoju tužbu temeljio na činjenicama da je vlasnik i posjednik nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, a koje su mu dodijeljene od strane nadležnog organa 2003. godine, kad je stupio u posjed istih i upisan kao posjednik u javnim knjigama. U posjedu predmetnih nekretnina tuženi su ga smetali dovoženjem i odlaganjam građevinskog materijala bez njegovog znanja i odobrenja. Iako je apelant, kako je i naveo u apelaciji, u toku postupka na nesumnjiv način dokazao da se radi o njegovoj imovini, koju on drži u posjedu, sudovi su odbili da mu pruže posjedovnu zaštitu uz obrazloženje da nije dokazao da je isključivi posjednik predmetnih nekretnina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2857/07 (O. V.) | Sudska praksa | Aktio