Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/07 (Almedina Baluković)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2220/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2220/07, rješavajući apelaciju Almedine Baluković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almedine Baluković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
000567 od 18. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almedina Baluković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mersija Jašarević advokatica iz Tuzle, podnijela je 31. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000567 od 18. juna 2007. godine. S obzirom da apelantica nije precizirala za koja ustavna prava smatra da su joj povrijeđena, te kako uz apelaciju nisu bile dostavljene osporene presude niti punomoć za zastupanje, Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 19. st. 2. i 6. Pravila Ustavnog suda, od apelantice 13. novembra 2007. godine zatražio da dopuni apelaciju. Apelantica je 16. decembra 2007. godine dostavila dopunu apelacije.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-
000424 od 12. februara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev Nurfete H. Ibrahimbegović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je traženo da sud poništi odluku direktora JU Osnovne škole «Kreka» iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužena) broj 72/06 od 7. februara 2006. godine o uvažavanju predložene rang liste kandidata i prijemu apelatnice na upražnjeno radno mjesto nastavnika razredne nastave sa punom normom, na neodređeno vrijeme, te da sud naloži tuženoj da ponovno sastavi rang listu na kojoj će biti bodovana i tužiteljica. Navedenom presudom obavezana je tužiteljica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 571,60 KM. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je tužena 18. januara 2006. godine u dnevnom listu «Avaz» objavila konkurs za, između ostalog, upražnjeno radno mjesto nastavnika razredne nastave. U konkursu su navedeni uvjeti koje kandidati moraju ispunjavati kao i koju dokumentacija moraju priložiti uz prijavu na konkurs. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je u konkursu bilo navedeno da su kandidati dužni priložiti dokumentaciju pobiže navedenu u presudi te da je samo uz diplomu o završenoj školi/fakultetu bilo navedeno da se obavezno mora dostaviti original ili fotokopija diplome. Pored toga, utvrđeno je da se na predmetni konkurs prijavila i tužiteljica i da je uz prijavu priložila potrebnu dokumetaciju te da su jedan dio te dokumentacije činile neovjerene fotokopije. S tim u vezi, konkursna komisija tužene je smatrala da dokumentacija koju je dostavila tužiteljica nije potpuna budući da fotokopije nisu bile ovjerene pa iz tog razloga nije niti bodovala tužiteljicinu prijavu.
3. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica smatrala svoju prijavu potpunom budući da je samo uz diplomu bilo naznačeno da mora biti original ili ovjerena fotokopija dok uz druge dokumente nije bilo nikakve slične naznake. U vezi s tim je podnijela prigovor školskom odboru tužene protiv odluke o prijemu apelantice, koji je navedeni prigovor svojom odlukom od 28. februara 2006. godine odbio. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica tužbenim zahtjevom osporavala i tražila poništenje samo prvostepene odluke direktora tužene, dok nije osporavala drugostepenu odluku školskog odbora. S tim u vezi Općinski sud je naveo da smatra da je tužiteljica, u smislu člana 103. st. 2. i 3. Zakona o radu («Službene novine F BIH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) mogla pokretnuti spor kod nadležnog suda iako nije zatražila zaštitu povrijeđenog prava kod tužene, ali da nije mogla pokrenuti spor protiv prvostepene odluke koja nija konačna već samo protiv odluke školskog odbora koja je konačna jer se radi o drugostepenoj odluci. S tim u vezi Općinski sud je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 003-0-Gž-07-000567 od 18. juna 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je uvažio tužiteljicin tužbeni zahtjev i poništio odluku direktora tužene broj 72/06 od 7. februara 2006. godine te naložio tuženoj da u roku od 30 dana sačini novu rang listu kandidata u kojoj će biti izbodovana i tužiteljica. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu prihvatljivi razlozi prvostepenog suda na kojima je zasnovana prvostepena presuda budući da iz činjenica predmeta proizlazi da tužiteljica nije ni imala pravnog interesa da pobija drugostepenu odluku jer tom odlukom nije ni odlučivano o pravima tužiteljice već je samo potvrđena odluka prvostepenog organa kojom je o pravima odlučivano. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u predmetnom konkursu za dokumente od rednog broja 2. do broja 10, koje je bilo obavezno dostaviti uz prijavu, nije bilo naznačeno da moraju biti dostavljeni u originalu ili ovjerenoj fotokopiji kao što je to naznačeno za redni broj 1 - diplomu. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je tužena, svojim zaključkom da tužiteljica ne ispunjava uvjete konkursa zbog toga što je dostavila neovjerene fotokopije određenih dokumenata, povrijedila pravo tužiteljice na ravnopravno učešće na predmetnom konkursu te je žalbu tužiteljice uvažio i donio navedenu presudu.
5. Nakon toga, u postupku izvršenja navedene presude Kantonalnog suda, tužena je izvršila ponovno bodovanje i rangiranje prijavljenih kandidata među kojima je bila i tužiteljica, te utvrdila da najveći broj bodova ponovno ima apelantica te ju je odlukom broj 533/07 od 11. septembra 2007. godine i primila u radni odnos.
6. Apelantica smatra da joj je sporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u činjenici što je Kantonalni sud preinačio prvostpenu presudu na njenu štetu iako joj nije omogućio da bude uključena u postupak i iznese činjenice i dokaze kojima bi zaštitila svoje pravo na rad kršeći tako jedan od osnovnih principa kao što je jednakost pred zakonom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije pruža zaštitu samo u slučajevima kada su ljudska prava povrijeđena u postupcima u kojima se utvrđuju građanska prava ili obaveze nekog lica ili osnovanost krivične optužbe protiv tog lica iz čega proizlazi da članom
6. Evropske konvencije nisu obuhvaćeni postupci koji se odnose na treća lica. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela apelaciju protiv presude nadležnog suda koja je donesena u postupku u kome apelantica nije bila učesnik i u kojem nije direktno odlučivano o nekom građanskom pravu ili obavezi apelantice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkrentom postupku na indirektan način odlučivano o pravima apelantice budući da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostepena presuda i poništena odluka tužene o prijemu apelantice u radni odnos. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelantice da joj je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer joj taj sud nije omogućio da iznese činjenice i dokaze u svoju korist te da je na taj način povrijeđen i princip jednakosti pred zakonom, Ustavni sud podsjeća da Zakonom o parničnom postupku nije ustanovljena obaveza sudova da po službenoj dužnosti pozivaju i omoguće učešće u postupku trećim licima odnosno licima koja imaju pravni interes u konkretnoj parnici. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je članom 369. Zakona o parničnom postupku propisano da svako lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče između drugih osoba jedna od strana uspije može u toku cijelog postupka, do pravosnažnosti sudske odluke, odnosno i u postupku po vanrednim pravnim lijekovima pismeno ili na ročištu dati izjavu da stupa u parnicu i tako steći status umješača koji, ukoliko mu miješanje u parnicu bude dopušteno, u potpunosti ima sva prava i ovlaštenja kao i stranka na čijoj se strani umiješao. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica nije iskoristila procesnu mogućnost miješanja u parnicu u kojoj je indirektno odlučivano o njenim pravima. Osim toga, ishod postupka je povoljan za apelanticu budući da je u konačnici apelantica primljena na radno mjesto koje je bilo predmet spora. S tim u vezi, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra navode apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović