Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2396/07 (E. R.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Povrat stana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2396/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2396/07, rješavajući apelaciju Edina Rešidbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Rešidbegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-426/03 od 23. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-117/03 od 25. jula 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-

23-4343/02 od 20. februara 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/3-372-1190/98 od 30. jula 2002. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Rešidbegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-426/03 od 23. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-117/03 od 25. jula 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-

23-4343/02 od 20. februara 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/3-372-1190/98 od 30. jula 2002. godine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Rešidbegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-426/03 od 23. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-117/03 od 25. jula 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-

23-4343/02 od 20. februara 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/3-372-1190/98 od 30. jula 2002. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Rešidbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sjedinjenih Američkih Država, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj UŽ-426/03 od 23. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-117/03 od 25. jula 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4343/02 od 20. februara 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/3-372-1190/98 od 30. jula 2002. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

2. Rješenjem Uprave broj 23/3-372-1190/98 od 30. jula 2002. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Bojnička broj 37 u Sarajevu zbog nedostatka stranačke legitimacije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u dokumentaciju koja je bila priložena uz zahtjev za povrat stana utvrđeno da apelant nije imao stanarsko pravo na predmetnom stanu već samo pravo korištenja službenog stana dok je bio u radnom odnosu kod Veterinarske stanice Sarajevo. S tim u vezi, Uprava je navela da je članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BIH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99 -u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da samo nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva, ima pravo na povrat stana koji je proglašen napuštenim. Imajući u vidu navedeno Uprava je zaključila da apelant nema stranačku legitimaciju da zahtijeva povrat predmetnog stana.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 27/02-23-4343/02 od 20. februara 2003. godine žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog organa da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana. Prema navodu Ministarstva, u postupku pred prvostepenim organom utvrđeno je da se u konkrentom slučaju radi o stanu koji je vezan za obavljanje službenih poslova i na kojem se, shodno odredbama zakona iz stambene oblasti, nije moglo steći stanarsko pravo.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je presudom broj U-117/03 od 25. jula 2003. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud naveo da je nesporno da je apelantu od strane Veterinarske stanice Sarajevo, na osnovu ugovora o davanju stana na korištenje od 1. maja 1989. godine, dodijeljen na korištenje službeni stan koji je apelant mogao koristiti sve dok je obavljao poslove diplomiranog veterinara na terenu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz navedenog ugovora proizlazi da je apelant bio obavezan, ukoliko mu prestane radni odnos, predmetni stan predati vlasniku/poslodavcu Veterinarskoj stanici Sarajevo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da smatra ispravnim zaključke upravnih organa da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima budući da apelant na predmetnom stanu nije stekao stanarsko pravo te da s tim u vezi nema pravo na povrat tog stana. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo i da smatra da u konkretnom slučaju ne može biti primijenjen ni član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da je u postupku utvrđeno da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom broj UŽ-426/03 od 23. maja 2007. godine žalbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je članom 3. stav 1. Zakona propisano pravo nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva na povrat u posjed stana koji se smatra napuštenim, dok je stavom 2. istog člana propisano da se stav 1. primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja na rješavanje konkretne stvari apelantov žalbeni prigovor da je predmetni stan napustio zbog odlaska na službeni put i to pred samo potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Pri tom je Vrhovni sud naveo da je ključna činjenica za rješavanje ove upravne stvari bila ta da apelant na predmetnom stanu nikada nije stekao stanarsko pravo.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant smatra da sudovi i, prije njih, upravni organi nisu pravilno utvrdili kada je i iz kog razloga napustio stan, po kom osnovu ga je koristio, te da su iz tih razloga pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da mu je ovakvim odlukama upravnih organa i sudova povrijeđeno i pravo na imovinu jer je «nesporno da predmetni stan predstavlja njegovu imovinu».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje; (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (...)

Pravo na pravično suđenje

10. Apelant, smatra da je u predmetnom postupku povrata stana pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud također smatra da su nadležni sudovi a prije njih i upravni organi dovoljno jasno obrazložili zašto apelantu, shodno zakonskim odredbama, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Dužina trajanja postupka

14. Apelant, također, smatra da je postupak u predmetu povrata stana trajao nerazumno dugo.

15. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na dužinu trajanja postupka u predmetu povrata stana koji je okončan presudom Vrhovnog suda broj Už-426/03 od 23. maja 2007. godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom broj AP 3373/06 (vidi Odluka Ustavni sud broj 3373/06 od 12. februara 2009. godine objavljena na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju koja je također bila podnesena zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrata stana i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan navedenom presudom Vrhovnog suda. Osim toga navedenom odlukom apelantu je na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku dodijeljena i kompenzacija u iznosu od 600 KM.

16. Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija podnesena zbog istog pravnog pitanja kao i da iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.

Pravo na imovinu

17. U vezi sa apelantovim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi stan na kojem apelant nije imao stanarsko pravo mogao biti vraćen apelantu ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

18. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana znao da nije bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, te da se nadao da će uspjeti sa zahtjevom za povrat na osnovu svojih navoda da je predmetni stan napustio radi odlaska na službeni put neposredno prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo uvjerenje apelanta da će uspjeti sa zahtjevom za povrat predmetnog stana ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2396/07 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio