Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2627/07 (T.H.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2627/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2627/07, rješavajući apelaciju T.H, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.H. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-000283 od 21. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001340 od 14. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj P-10/2005 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je 26. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000283 od 21. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001340 od 14. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
10/2005 od 28. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-10/2005 od 28. aprila 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev H.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i raskinut je Ugovor broj Np-74 od 20. maja 2003. godine o zajedničkom učešću u postupku po javnom pozivu za prikupljanje ponuda za privatizaciju dijela državnog kapitala u preduzeća UTU DD «Bobovac» Kakanj (u daljnjem tekstu: preduzeće) koji je bio ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-442/2003 od 20. maja 2003. godine. Nadalje, presudom je raskinut i Aneks navedenog ugovora broj 01/03 od 24. oktobra 2003. godine ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-1008/2003 od 24. oktobra 2003. godine. Osim toga, presudom je utvrđeno da je apelant dužan trpiti da se vlasnički udio od 51% ukupnog kapitala preduzeća po ugovoru o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe Np-74 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) upiše u korist tužitelja. Pored toga, navedenom presudom je apelant obavezan da u roku od 30 dana tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.945,60 KM.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da su tužitelj, apelant i još tri ortaka zaključili predmetni ugovor kojim su uspostavljeni ortački odnosi i uređena međusobna prava, obaveze i odgovornosti u vezi sa njihovim zajedničkim učešćem u postupku po navedenom javnom pozivu. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je tužitelj kao ovlaštenik svih ortaka zaključio i potpisao sa Agencijom za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija) Ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe broj 20-03-1415/2003 od 2. oktobra 2003. godine čiji je predmet bio udio od 51% u kapitalu preduzeća. Nadalje, utvrđeno je da je 24. oktobra 2003. godine zaključen Aneks ugovora broj 01/03 budući da su iz ortačkog ugovora istupila tri navedena ortaka. Tužitelj je, zatim, kao ovlaštenik preostalih ortaka 24. novembra 2003. godine sa Agencijom zaključio i Aneks ugovora broj 1/0 o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora kojim su prava i obaveze tri navedena ortaka prešla na tužitelja pa je učešće tužitelja u ukupnom kapitalu povećano na 41% a apelantovo ostalo 10%.
4. Nadalje, u presudi je navedeno da je članom 8. predmetnog ortačkog ugovora predviđeno da u slučaju da jedan od ortaka ne ispuni svoju obavezu iz ugovora drugi ortaci se obavezuju da solidarno preuzmu prava i ispune obaveze tog ortaka. Osim toga utvrđeno je da je ugovorom bilo predviđeno da se prava i obaveze ortaka koji nije ispunio svoju obavezu solidarno prenose na ostale ortake o čemu se sačinjavao poseban ugovor. Nadalje, u presudi je navedeno da je čl. 3. do 7. predviđeno da su ortaci dužni na ime investicionih ulaganja u roku od 36 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u preduzeće uložiti iznos od 650.000 KM u preduzeće u iznosima i rokovima pobliže navedenim u presudi.
5. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant 7. jula 2004. godine sa preduzećem zaključio Ugovor o zakupu poslovnog objekta UR «Park» u Kaknju na određeno vrijeme od šest mjeseci radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Općinski sud je utvrdio da je predmetnim ugovorom apelant preuzeo obavezu da neće vršiti nikakve prepravke, adaptacije i slično u objektu bez prethodno pribavljene pismene saglasnosti Nadzornog odbora preduzeća. Osim toga, u presudi je navedeno da je Investicionim programom-Biznis plana preduzeća za period 2003.-2005. godina nije bilo predviđeno ulaganje u objekat UR «Park» u Kaknju. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant kao zakupac objekta UR «Park» u Kaknju i pored toga što nije dobio pismenu saglasnost Nadzornog odbora izvršio ulaganje u adaptaciju predmetnog objekta u visini od 43.120 KM što je za posljedicu imalo zahtjev zakupodavca za ispražnjenje predmetnog objekta i njegovu predaju zakupodavcu u posjed.
6. Pored navedenog, u postupku je utvrđeno da je apelant na ime dijela svojih obaveza iz ortačkog ugovora izvršio prenos 17.000 KM u certifikatima na preduzeće. Osim toga, utvrđeno je da je tužitelj na ime svojih obaveza izvršio ulaganja u preduzeće koja se odnose na prvu i drugu godinu investicionog ulaganja. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u više navrata pozivao apelanta da, shodno odredbama ortačkog ugovora, izvrši uplatu u visini od 43.120 KM kako bi izmirio svoju dospjelu obavezu što je apelant odbio. Naime, utvrđeno je da je apelant smatrao da je svoju obavezu već izvršio prenošenjem certifikata i investiranjem u objekat UR «Park» u Kaknju koji je dio preduzeća.
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelant ispunio svoj dio obaveze iz ortačkog ugovora. S tim u vezi Općinski sud je naveo da su se stekli uvjeti predviđeni članom 124. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine F BIH» broj 29/03 – u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima, između ostalog, svaka od strana u dvostranim obligacionopravnim ugovorima može jednostrano raskinuti ugovor ukoliko druga strana ni u naknadno ostavljenom roku ne ispuni svoju obavezu te je uvažio tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-06-001340 od 14. novembra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na obaveze po ortačkom ugovoru. Naime, po navodima Kantonalnog suda, apelant je izvršio adaptaciju predmetnog objekta bez odobrenja Nadzornog odbora preduzeća iako Investicionim planom nije bilo predviđeno ulaganje u taj objekat. Kantonalni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu člana 124. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja..
9. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je tačan navod apelanta da je prvostepenom presudom raskinut i aneks ortačkog ugovora koji apelant nije ni potpisao, ali da se ne može prihvatiti apelantov prigovor da nije pasivno legitimisan u odnosu na taj ugovor budući da je tim ugovorom izmijenjen član 6. ortačkog ugovora u pogledu postotka vlasničkog udjela. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da iz prvostepene presude nije jasno da li je sud dosudio tužitelju i apelantova uložena sredstva u visini od 43.000 KM i 17.000 KM jer navedena sredstva apelanta nisu ni bila predmet tužbenog zahtjeva.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-07-000283 od 21. augusta 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilni zaključci nižestepenih sudova da se ulaganje apelanta u objekat UR «Park» u Kaknju ne može smatrati ispunjenjem obaveze po ortačkom ugovoru i da Vrhovni sud s tim u vezi u potpunosti prihvata razloge i obrazloženja nižestepenih sudova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori apelanta da je sklapanjem ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe prethodno zaključeni ortački ugovor ispunio svoju svrhu. Pri tom je Vrhovni sud imao u vidu da da su upravo ortačkim ugovorom regulisana međusobna prava i obaveze ortaka a ne ugovorom o kupoprodaji kojim su regulisana prava i obaveze prodavca i kupaca. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni prigovori da je u postupku morala učestvovati i Agencija kao prodavac budući da ona nije pasivno legitimisana jer su u konkretnom slučaju ispunjene obaveze iz kupoprodajnog ugovora.
11. Vrhovni sud je također naveo da je pravilno pozivanje nižestepenih sudova na član
124. ZOO jer je nesporno da je tužitelj u skladu sa tom odredbom dva puta pismenim putem pozivao apelanta da ispuni svoje obaveze uz upozorenje da će jednostrano raskinuti ortački ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je navedenim propustima apelanta i došlo do raskidanja ortačkog ugovora i aneksa ugovora. Vrhovni sud je, nadalje, istakao da je iz navedenog razloga izreka nižestepenih presuda trebala glasiti da se «utvrđuje da je predmetni ortački ugovor i aneks ugovora raskinut», a ne da se «raskida ugovor» ali da taj propust nema uticaja na pravilnost samih odluka.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni od strane nadležnih sudova. Naime, apelant smatra da su sudovi na osnovu ponuđenih dokaza izveli pogrešan zaključak da se apelantovo ulaganju u ugostiteljski objekat koji je dio preduzeća ne može smatrati ispunjenjem njegove obaveze iz ortačkog ugovora s obzirom je taj objekat bio u neupotrebljivom stanju i da je ulaganje u adaptaciju bio preduvjet za korištenje tog objekta. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primjenili i materijalno pravo posebno stoga jer je Vrhovni sud zaključio da su izreke nižestepenih sudova pogrešne, ali ih je ipak ostavio na snaz, ap ej time povrijedio i apelatnovo pravo na imovinu. Osim toga, apelant smatra da je suprotan odredbama zakona i zaključak Vrhovnog suda da zaključenjem kupoprodajnog ugovora nije ispunjena svrha ortačkog ugovora i da je on i nakon toga nastavio egzistirati. Apelant, naime smatra da je neosnovano istovremeno egzistiranje i kupoprodajnog i ortačkog ugovora jer su kupoprodajnim ugovorom regulisana sva prava i obaveze kupaca i prodavca. Apelant, također smatra da je jedino Agencija mogla pokrenuti predmetni postupak budući da je samo ona mogla dati odgovor na pitanja da li su obaveze iz kupoprodajnog ugovora ispunjene.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i nedvosmisleno obrazložili zašto smatraju da apelant ulaganjem u adaptaciju ugostiteljskog objekta nije ispunio svoj dio obaveza iz ortačkog ugovora i aneksa ugovora i zašto se predmetni ugovor i aneks ugovora, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, smatraju raskinutim. Ustavni sud također smatra jasnim i potpunim i obrazloženje sudova zašto smatraju da Agencija nije imala aktivnu i pasivnu legitimaciju u ovom postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je postupak vođen na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant osim istih navoda koje je iznosio u toku parničnog i revizionog postupka u apelaciji ne nudi nikakve nove činjenice ni argumente koji bi mogli upućivati na eventualno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra ove navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović