Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/07 (S. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2636/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2636/07, rješavajući apelaciju Seada Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Sarića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-878/04 od 6. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj P-
613/03 od 3. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Šaćir Alagić advokat iz Bihaća, podnio je 27. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-878/04 od 6. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-613/03 od 3. augusta 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-613/03 od 3. augusta 2004. godine prekinut je postupak u navedenom predmetu i određeno da će se postupak nastaviti nakon pravosnažnog okončanja postupka koji se također vodio pred istim sudom pod brojem P-269/03. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u zemljišnim knjigama, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio 1983. godine sa svojim ocem, upisan kao vlasnik katastarskih čestica pobliže navedenih u rješenju a čiju je predaju u posjed tražio vlasničkom tužbom. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se u posjedu predmetnih nekretnina, od početka 1960. godine, nalazi Ibrahim Delić-Sarić (u daljnjem tekstu: tuženi). Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je pred istim sudom u toku parnični postupak pod brojem P-269/03 po apelatnovoj tužbi protiv, između ostalih, i tuženog. Pored toga, navedeno je da je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj P-269/03 utvrđivanje prava vlasništva, a predmet protutužbenog zahtjeva tuženog koji je također u ovom predmetu postavljen, utvrđivanje ništavosti navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Imajući u vidu navedeno, Općinski su je zaključio da je pitanje da li je osnov upisa apelanta kao vlasnika predmetnih nekretnina pravno valjan bitno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u konkretnom predmetu. S tim u vezi, Općinski sud je na osnovu člana 379. stav 1. Zakona o paraničnom postupku («Službene novine FBIH» br. 53/03, 73/05 i 19/06-u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da o osnovanosti upisa neće sam odlučivati kao o prethodnom pitanju već je postupak prekinuo do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem P-269/03.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj GŽ-878/04 od 6. septembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice te da je na te činjenice pravilno primjenio odredbe člana 379. stav 1. ZPP-a. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je nesporno da se pred Općinskim sudom vodi postupak o utvrđivanju ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju koji je temelj upisa prava vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je nesporno i da u posjedu predmetne nekretnine bez ometanja već više od 40 godina drži tuženi. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da nije moguće donijeti odluku po apelantovom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na predaju u posjed predmetnih nekretnina od strane tuženog dok se ne odluči o osnovanosti upisa prava vlasništva apelanta na tim nekretninama, pa je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju budući da smatra da je nesporno da je on vlasnik predmetnih nekrentina. Kao dokaz za svoje tvrdnje apelant navodi da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključio sa svojim ocem još 1983. godine i da do dana podnošenja njegove tužbe Općinskom sudu niko nije osporio vjerodostojnost tog ugovora pa je stoga i upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina. Apelant, također, tvrdi da su sudovi pogrešno primjenili i materijalno pravo jer su prekinuli konkretan postupak do okončanja postupka koji se vodi pod brojem P-269/03. Apelant smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu obrazložili zašto su primjenili navedene odredbe ZPP-a kad je nesporno da je on vlasnik predmetnih nekretnina. Iz navedenih razloga apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju apelacija podnesena protiv rješenja o prekidu parničnog postupka koje ne predstavlja konačnu odluku o građanskim pravima i obavezama apelanta. Dakle, postavlja se pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
9. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj AP 70/05 (vidi odluka Ustavni sud, broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci već odlučivao o pitanju primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na predmete u kojima je parnični postupak prekinut do pravosnažnog okončanja drugog postupka od čijeg rješenja zavisi i rješenje konkretne stvari. Nadalje, Ustavni sud je zaključio da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u citiranoj odluci utvrdio da je u takvom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
10. S obzirom da od odluke u predmetu broj P-269/03 zavisi i odluka u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv na konkretan slučaj.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno je li povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da nisu obrazložili zašto su prekinuli predmetni postupak do okončanja postupka koji se vodi pod brojem P-269/03. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, podsjeća na već citirane odredbe člana 379. stav 1. ZPP-a prema kojima sud ima ovlaštenje da donese odluku da neće sam odlučivati o nekom prethodnom pitanju već može prekinuti postupak koji vodi do okončanja drugog postupka od čijeg ishoda zavisi donošenje odluke u konkretnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i nedvosmisleno obrazložili zašto su smatrali da je u konkretnom slučaju bilo potrebno prekinuti postupak i sačekati pravosnažno okončanje postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem P-269/03. Nadalje, Ustavni sud smatra da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je postupak vođen na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant osim istih navoda koje je iznosio u toku postupka pred nadležnim sudovima u apelaciji ne nudi nikakve nove činjenice ni argumente koji bi mogli upućivati na eventualno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović