Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/07 («Bosansko-njemačko osiguranje» d.d. u likvidaciji Tuzla)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Likvidacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3379/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3379/07, rješavajući apelaciju «Bosansko-njemačkog osiguranja» d.d u likvidaciji Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Bosansko-njemačkog osiguranja” d.d. u likvidaciji Tuzla podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 004-0-Gž-07-001 968 od 7. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-000 135 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Bosansko-njemačko osiguranje» d.d. u likvidaciji Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mehmed Krainović likvidacioni upravnik (u daljnjem tekstu: likvidacioni upravnik), podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 968 od 7. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-1-P-06-000 135 od 13. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-1-P-06-000 135 od 13. jula 2007. godine apelant je obavezan da Edinu Hadžiabdiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime materijalne štete isplati iznos od 4.260 KM uz zakonsku zateznu kamatu i troškove parničnog postupka. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da se 29. oktobra 2005. godine u selu Dolovi, općina Olovo dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je putnički automobil čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, koji je bio osiguran kod apelanta, skrenuo sa puta i udario u zid stambeno-poslovne zgrade u vlasništvu tužitelja. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je prilikom navedene saobraćajne nesreće na predmetnom građevinskom objektu nastala materijalna šteta na način i u visini pobliže navedenoj u presudi.
3. Pored toga, u presudi je navedeno da je likvidacioni upravnik tražio prekid predmetnog postupka uz obrazloženje da je nad apelantom pokrenut likvidacioni postupak i da je on imenovan za likvidacionog upravnika. Nadalje, u presudi je navedeno da na provedeni dokazni postupak nije bilo primjedbi niti je apelant osporio postojanje potraživanja koje je predmet tužbenog zahtjeva, ali da je bila sporna njegova visina. Naime, Općinski sud je naveo da apelant nije osporio visinu tužbenog zahtjeva od 2.622 KM budući da je taj iznos izračunat od strane apelantovog procjenitelja, ali je osporio tužbeni zahtjev preko tog iznosa, pa je provedeno vještačenje od vještaka građevinske struke. Imajući u vidu nalaz vještačenja, te činjenicu da je jedan dio građevinskog objekta koji je oštećen izdavan kao poslovni prostor u zakup za mjesečnu zakupninu u visini od 500 KM, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti osnovan. Naime, prema zaključku Općinskog suda nesporno se radilo o šteti predviđenoj članom 155. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan zahtjev likvidacionog upravnika za prekid predmetnog postupka zbog otvaranja likvidacionog postupka nad apelantom budući da tom sudu nije dostavljen dokaz o otvaranju likvidacionog postupka niti je osporeno predmetno potraživanje, već samo njegova visina. S tim u vezi, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i donio navedenu presudu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-07-001 968 od 7. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je članom 7. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima izasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju činjenice. Osim toga Kantonalni sud je naveo da je članom 8. ZPP propisano da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane po svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je likvidacioni upravnik apelanta zatražio da se predmetni postupak prekine jer je nad apelantom, rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-L-06-000096 od 30. augusta 2006. godine pokrenut likvidacioni postupak, ali da navedeno rješenje nikada nije dostavio.
6. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je bitna činjenica u predmetu da je tužbeni zahtjev podnesen 3. aprila 2006. godine a likvidacioni postupak otvoren 30. augusta 2006. godine. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je nastao u toku ili povodom likvidacionog postupka jer je nesporno da je tužbeni zahtjev podnesen mnogo prije otvaranja likvidacionog postupka. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da likvidacioni upravnik na traženje Općinskog suda nije dostavio traženi dokaz – dokumentaciju o pokretanju likvidacionog postupka, niti je osporio predmetno potraživanje u kom slučaju bi tužitelj bio upućen na pokretanje parnice za utvrđivanje osnovanosti svog potraživanja. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da se u konkretnom slučaju radi o isključivoj nadležnosti Općinskog suda u Tuzli vezanoj za likvidacioni postupak te da je parnični postupak pred Općinskim sudom u Visokom morao biti prekinut.
7. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano i pozivanje apelanta na član 378. stav 1. tačka 3. ZPP-a prema kojem se postupak prekida kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kada nadležni organ odluči o zabrani rada. Kantonalni sud je naveo da se ovaj član ne može primjeniti na konkretan slučaj budući da je nakon oduzimanja odobrenja za rad prestalo faktičko postojanje pravne osobe-apelanta ali da apelant i dalje postoji sve do okončanja likvidacionog postupka i njenog brisanja iz sudskog registra.
8. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i navodi apelanta da mu je imenovan likvidacioni upravnik koji je, shodno odredbama 381. stav 1. ZPP-a, trebao da preuzme predmetni postupak da bi isti bio nastavljen ali da likvidacioni upravnik to nije učinio pa da je stoga trebalo postupak prekinuti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, likvidacioni upravnik je imao više od šest mjeseci vremena da to učini budući da je pripremno ročište održano šest i pol mjeseci nakon njegovog imenovanja, ali da likvidacioni upravnik i pored poziva upućenih od strane Općinskog suda niti je osporio potraživanje niti je dostavio dokaz o otvaranju likvidacionog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava pa je žalbu apelanta odbio.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi protivno odredbama čl. 45, 378, 380. i 381. ZPP-a vodili parnični postupak koji trebalo ex lege prekinuti budući da je nad njim otvoren likvidacioni postupak. S tim u vezi apelant smatra da je Zakonom o likvidaciji («Službene novine F BIH» broj 29/03) propisan način namirenja povjerilaca za potraživanja koja postoje u momentu otvaranja stečaja ili likvidacije te da je, s tim u vezi, tužitelj morao prijaviti svoje potraživanje likvidacionom sudu što je u ovom slučaju bio Općinski sud u Tuzli. Prema apelatnovim navodima tek nakon što bi potraživanje bilo osporeno tužitelj je mogao dati prijedlog za nastavak postupka u kojem bi svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev morao promijeniti u utvrđujući. S tim u vezi apelant također smatra da kako tužitelj svoje potraživanje nije prijavio nadležnom likvidacionom sudu Općinski sud je morao njegov zahtjev odbiti kao nedopušten.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkrentom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno usljed pogrešne primjene procesnog prava., jer je sud morao ex lege prekinuti parnični postupak protiv tuženog nad kojim je otvoren likvidacioni postupak.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj podnio tužbeni zahtjev prije otvaranja likvidacionog postupka nad apelantom. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da u toku postupka likvidacioni upravnik i pored izričitog zahtjeva Općinskog suda, nije do pripremnog ročišta, niti u toku žalbenog postupka, dostavio relevantnu dokumentaciju kojom bi dokazao otvaranje likvidacionog postupka. Osim toga, iz osporenih presuda proizlazi da likvidacioni upravnik nije osporio postojanje predmetnog potraživanja ali da je osporio njegovu visinu preko iznosa koji je utvrdio procjenitelj apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili zašto u konkrentom slučaju postupak nakon otvaranja likvidacionog postupka nije prekinut već je pravosnažno okončan. Osim toga, Ustavni sud imajući u vidu navedeno činjenično stanje kao i u osporenim presudama citirane zakonske odredbe relevantne za konkretan slučaj, smatra da ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je postupak vođen na štetu apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osim istih navoda koje je iznosio u toku postupka pred nadležnim sudovima u apelaciji ne nudi nikakve nove činjenice ni argumente koji bi mogli upućivati na eventualno kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović