Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3450/07 (B. H.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3450/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3450/07, rješavajući apelaciju Bajre Hujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bajre Hujića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1852/05 od 19. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-12736/05 od 4. jula 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/IV-
23-254/99 od 17. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bajro Hujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin advokati iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2007. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1852/05 od 19. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-12736/05 od 4. jula 2005. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-254/99 od 17. maja 2005. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-254/99 od 17. maja 2005. godine utvrđeno je da je Stevan Milošević (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) bio nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Hadželi broj 102 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vlasništvo tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane. Osim toga navedenim rješenjem je utvrđeno da podnositelju zahtjeva za povrat predmetnog stana Saninu Belko (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), kao članu porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, pripada pravo na povrat predmetnog stana. Nadalje, utvrđen je prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantu koji je predmetni stan koristio na osnovu privremenog rješenja JP Tehnički Remontni zavod Hadžići broj 1-515/98 od 12. marta 1998. godine. Pored toga, rješenjem je apelatnu naloženo da u roku od 15 dana od dana dostave rješenja napusti predmetni stan bez prava na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon).
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je podnositelj zahtjeva u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava 1. jula 1999. godine podnio Upravi zahtjev za povrat predmetnog stana koji je Uprava rješenjem broj 23-04/IV-23-254/99 od 11. jula 2003. godine odbila kao neosnovan. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je podnositelj zahtjeva protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Ministarstvu u kojoj je istakao da je u predmetnom stanu živio sa djedom i bakom koji su u međuvremenu preminuli. Osim toga u žalbi je bilo navedeno da je podnositelj zahtjeva kao maloljetno lice na početku rata napustio predmetni stan te da je sa svojim ocem (koji je poginuo kao pripadnik Oružanih snaga BiH), majkom i sestrom živio u stanu u ulici Adema Buće do marta 1996. godine kada se vratio u predmetni stan iz kojeg je, nakon povratka, izbačen. S tim u vezi, Ministarstvo je rješenjem broj 27/02-23-3131/03 od 17. marta 2004. godine žalbu uvažilo i poništilo navedeno rješenje Uprave te predmet vratilo Upravi na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja je, također, istaknuto da je Upravi navedenim rješenjem Ministarstva bilo naloženo da u ponovnom postupku izvede sve dokaze koje predlože stranke i dokaze za koje Uprava smatra da bi trebalo izvesti radi utvrđivanja činjenice da li je podnositelj zahtjeva bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava.
4. Uprava je, nadalje, u predmetnom rješenju broj 23-04/IV-23-254/99 navela da je u ponovnom postupku izvela brojne dokaze, između ostalog, da je izvršila uvid u potvrdu Zavoda za statistiku o sačinjenom popisu stanovništva iz 1991. godine, saslušanja svjedoka, uvjerenja Mjesne zajednice Hadžići i daje izvršila uvid i u potvrde preduzeća «Sarajevostan». S tim u vezi u obrazloženju je navedeo da je Uprava utvrdila da je podnositelj zahtjeva na dan 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Osim toga, Uprava je navela da nema uticaja na donošenje predmetnog rješenja podatak da je podnositelj zahtjeva u toku 1992. godine naveden kao član porodičnog domaćinstva svoje majke Spomenke Belko koja je živjela u ulici Adema Buće budući da je nesporno utvrđeno da je podnositelj zahtjeva predmetni stan napustio usljed ratnih dešavanja.
5. Pored toga, Uprava je navela da je utvrđeno da je apelant predmetni stan koristio na osnovu privremenog rješenja JP Tehnički Remontni zavod Hadžići broj 1-515/98 od 12. marta 1998. godine. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine i u toku rata živio u kući roditelja na adresi Ljubovčani 87, Mjesna zajednica Hadžići. Osim toga, Uprava je istakla da je punomoćniku apelanta na raspravi održanoj 28. aprila 2004. godine naloženo da dostavi dokaz o uslovnosti navedene porodične kuće i dokaze o visini primanja za sve punoljetne članove porodičnog domaćinstva apelanta, što u toku postupka nikada nije učinjeno. S tim u vezi, Uprava je zaključila da je nesporno da podnositelj zahtjeva ima pravo na povrat predmetnog stana, dok apelant spada u kategoriju privremenih korisnika koji nemaju pravo na alternativni smještaj te je donijela navedeno rješenje.
6. Protiv navedenog rješenja Ministarstvu su žalbe izjavili apelant i Ministarstvo odbrane Federacije. Ministarstvo je rješenjem broj 27/02-23-12736/05 od 4. jula 2005. godine žalbe odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je udovoljio zahtjevu podnositelj zahtjeva za povrat predmetnog stana. Naime, Ministarstvo je navelo da iz činjenica predmeta proizlazi da je nesporno da je podnositelj zahtjeva prije rata živio u predmetnom stanu i da je na dan 30. aprila 1991. godine, shodno odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava i njegove supruge koji su mu bili djed i baka i koji su u međuvremenu preminuli. Osim toga, navedeno je da je nesporno da je podnositelj zahtjeva predmetni stan napustio u roku rata i u toku rata boravio u stanu svoje majke koja je u tom stanu boravila sa svojim suprugom i kćerkom. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je nesporno da podnositelj zahtjeva nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke na dan 30. aprila 1991. godine. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je neosnovan žalbeni navod da podnositelj zahtjeva u postupku nije prezentirao prijavnicu prebivališta u predmetnom stanu. Naime, prema navodima Ministarstva, u to vrijeme se radilo o maloljetnom licu tako da neposjedovanje prijavnice nije dokaz da podnositelj zahtjeva nije stanovao u predmetnom stanu. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona propisano da se nositelji stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, koji su između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine napustili svoje stanove, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini smatraju izbjeglicama i raseljenim licima i da imaju pravo na povrat svog stana.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je, presudom broj U-1852/05 od 19. novembra 2007. godine, tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalni sud smatra da su oba osporena rješenja donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava te da prihvata sve razloge navedene u tim rješenjima kao jasne, potpune i pravno valjane. S tim u vezi, Kantonalni sud je tužbu apelanta odbio.
8. Apelant smatra da su mu navedenim odluka povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da se iz cjelokupnog stanja stvari nikako ne može izvući zaključak, čak ni pretpostaviti da je podnositelj zahtjeva bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, već da se isključivo radi o proizvoljnom zaključku nadležnih organa. Apelant smatra da je jedina nesporna činjenica da je podnositelj zahtjeva bio član porodičnog domaćinstva svoje majke počev od 1992. godine pa nadalje i da je njegova majka dobila stan zahvaljujući i tome što je kao član njenog porodičnog domaćinsta naveden i podnositelj zahtjeva. Osim toga, apelant smatra da nadležni organi nisu mogli donijeti zaključak da je podnositelj zahtjeva bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava samo na osnovu popisa stanovništva iz aprila 1991. godine i izjave svjedoka jer popis stanovništva nije trajnog karaktera.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkrentom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da su mu pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeni isključivo usljed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 937/07 od 16. jula 2009. godine, stav 13, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava. Budući da apelant ni na koji način nije argumentirao navodno kršenje prava na dom i imovinu osim što je nezadovoljan osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović