Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/07 (I. A.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2339/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2339/07, rješavajući apelaciju Ibrahima Aletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Aletića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000 051 od 16. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj P:30/05 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Aletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 14. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 051 od 16. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:30/05 od 14. jula 2006. godine. Apelant je 12. decembra 2007. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje rješenja Općinskog suda broj 051-0-I-07-002 039 od 21. decembra 2007. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P:30/05 od 14. jula 2006. godine utvrđeno je da je apelant omeo Saliha Hodžića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom posjedu nekretnina/parcela kč.br. 292/5 i kč.br. 291/4 upisanih u pl.br. 2112/1 k.o Busovača kako je označeno na skici vještaka geometra. U rješenju je, nadalje, navedeno da je apelant 17. marta 2002. godine porušio ogradu između svojih parcela kč.br. 292/4 i kč.br. 292/10 i predmetnih parcela tužitelja. Rješenjem je, također, utvrđeno da je apelant nakon rušenja ograde nasilno ušao u posjed parcele tužitelja i fizički spriječio tužitelja da ore parcelu. Osim toga, utvrđeno je da je apelant nekoliko dana nakon rušenja ograde na predmetnu tužiteljevu parcelu donio buntove bodljikave žice i onemogućio tužitelja u obradi njegove parcele. Nadalje, rješenjem je naloženo apelantu da uspostavi pređašnje stanje tako što je morao ukloniti postavljenu žicu i omogućiti tužitelju da neometano koristi svoju parcelu. Osim toga, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.590 KM.
3. U rješenju je navedeno da je tužitelj 19. marta 2002. godine Općinskom sudu u Vitezu podnio tužbu protiv apelanta zbog smetanja posjeda i da je nakon toga rješenjima Kantonalnog suda predmet dva puta vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je postupajući po rješenju Kantonalnog suda ponovno proveo dokazni postupak. Osim toga, Općinski sud je naveo da je utvrdio smetanje posjeda tužitelja od strane apelanta na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja.
4. Nadalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da nije osnovan apelantov prigovor da je ogradu srušio 3. januara 2002. godine a ne 17. marta 2002. godine pa da je s tim u vezi tužiteljev zahtjev zastario. Naime, Općinski sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da se rušenje ograde desilo u januaru 2002. godine. Općinski sud je naveo da iz svih provedenih dokaza, između ostalih, izjava svjedoka i službene zabilješke policajaca koji su izašli na sporne parcele po pozivu tužitelja, proizlazi da je apelant rušenje izvršio 17. marta 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant samovoljno promijenio faktičko stanje na predmetnim parcelama te da je s tim u vezi postupio suprotno odredbama čl.80-86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine F BiH» broj 6/98) pa je donio navedeno rješenje.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 006-0-Gž-07-000 051 od 16. maja 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da Kantonalni sud smatra da je provostepeni sud za svoju odluku dao sasvim jasne, valjane i potpune razloge koje je u cjelosti prihvatio i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u svemu postupio prema uputama iz rješenja broj GŽ-567/04 od 22. decembra 2004. godine kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je naveo da je, naime, prvostepeni sud utvrdio zadnje posjedovno stanje i čin smetanja posjeda što je bio uvjet za pružanje posjedovne zaštite tužitelju shodno odredbama čl. 80. i 83. Zakona.
6. Pored toga Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je predmetni tužbeni zahtjev podnesen 15. decembra 2003. godine i da je zastario. Naime, Kantonalni sud je istakao da tužitelj podneskom od 15. decembra 2003. godine nije izvršio preinaku tužbenog zahtjeva koji je podnesen 19. marta 2002. godine nego je tužbu na zahtjev suda samo uredio.
7. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da je izreka prvostepene odluke nerazumljiva i nepodobna za izvršenje. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da se u izreci prvostepeni sud pozvao na skicu lica mjesta koja nesumljivo čini prvostepeno rješenje razumljivim. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je rješenje u potpunosti podobno za izvršenje. Kantonalni sud je, također, naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da nije tužitelju trebalo priznati troškove postupka po neurednoj tužbi. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine troškova u obzir uzeo samo neophodne troškove za vođenje parnice.
8. Nakon toga Općinski sud je donio rješenje broj 051-0-I-07-002 039 od 21. decembra 2007. godine kojim je dozvolio izvršenje osporenih rješenja. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelant je izjavio prigovor koji je odbijen.
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze izvedene u postupku te da su zbog toga pogrešno utvrdili da je do rušenja ograde došlo 17. marta 2002. godine. Apelant smatra da iz svih dokaza proizlazi da je rušenje izvršeno u januaru 2002. godine. Osim toga, apelant smatra da je pravilno utvrđivanje vremena rušenja ograde bilo neophodno za pružanje posjedovne zaštite te da je stoga pogrešno primjenjeno i materijalno pravo. Apelant, nadalje, navodi i da mu je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno i pravo na imovinu. Naime, apelant navodi da je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od čak 3.590 KM što za njega predstavlja enorman iznos.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i nedvosmisleno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant osim istih navoda koje je iznosio u toku postupka u apelaciji ne nudi nikakve nove činjenice ni argumente koji bi mogli upućivati na eventualno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenjeiz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović