Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/07 (S. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2300/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2300/07, rješavajući apelaciju Slavka Malinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Malinovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

07-000930 od 22. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-506/04 od 22. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Malinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Stevo Ćulibrk advokat iz Banja Luke, podnio je 8. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000930 od 22. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-506/04 od 22. februara 2007. godine.

2. Osnovni sud je rješavajući u pravnoj stvari Radivoja Bunića, Neđe Grujića, Radomira Kekića, Borislava Blagojevića i Dragoja Blagojevića (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta, radi smetanja posjeda, donio rješenje broj P-506/04 od 22. februara 2007. godine, potvrđeno rješenjem Okružnog suda, kojim je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Izrekom navedenog rješenja, Osnovni sud je utvrdio da je apelant smetao tužitelje u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja pristupnog puta u k.o. Motike, na način što je 2. maja 2004. godine na tom putu postavio željeznu ogradu i metalnu kapiju čime je tužiteljima onemogućio prilaz do njihovih parcela. Slijedom takvog utvrđenja, apelantu je naloženo da odmah a najkasnije u roku od 15 dana uspostravi pređašnje posjedovno stanje tako što će ukloniti željeznu ogradu i metalnu kapiju i ubuduće se kloniti ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz obavezu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno, međusobno i ukupno, utvrdio nesporne činjenice prema kojima su tužitelji koristili parcele br. 2557/2, 2557/4 i 2560/1 (u daljnjem tekstu: sporne parcele) kao pristupni put svojim parcelama. Nesporno je nadalje utvrđeno da je apelant kupio parcelu broj 2557/4, da ju je ogradio i postavio željeznu kapiju u maju 2004. godine i time onemogućio tužitelje da prolaze navedenim parcelama. Da bi se pružila posjedovna zaštita neophodno je, kako je naveo Osnovni sud, pored roka za podnošenje tužbe koji je prekluzivnog karaktera i ispunjenje dva kumulativna uslova koji se prema odredbi člana 425. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP) odnose na posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda. Navedenom odredbom je propisano da će se raspravljnje o tužbi ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Pri tome nije od uticaja koliko je mirni posjed trajao niti je od važnosti pravo na posjed, pravni osnov posjeda ili savjesnost ili nesavjesnost posjeda u smislu odredbe člana

78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Posjed stvari ima, kako je dalje navedeno, svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari ili ga vrši preko neke druge osobe (neposredni i posredni posjed). Iz provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio odlučne činjenice prema kojima su tužitelji dokazali da su posjednici spornih nekretnina i da su imali posljednji mirni i faktički posjed prava korištenja pristupnog puta. Osnovni sud je zatim utvrdio čin smetanja posjeda apelanta koji je, stavljajući žičanu ogradu i kapiju na pristupni put, onemogućio tužitelje da dođu do svojih parcela i da vrše faktičku vlast na spornim parcelama.

4. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-GŽ-07-000930 od 22. juna 2007. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju rješenja potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u prvostepenom rješenju. Apelantovom žalbom se pokušalo dovesti u pitanje, kako je dalje navedeno, pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja isticanjem prigovora u pogledu nerazumljivosti izreke rješenja budući ad su tužitelji svoj tužbeni zahtjev tokom postupka nekoliko puta mijenjali. Takav žalbeni prigovor je prema ocjeni Okružnog suda neosnovan jer su tužitelji svoj tužbeni zahtjev precizirali nakon obavljenog uviđaja. Sve sporne činjenicu su od strane prvostepenog suda pravilno razjašnjene nakon čega je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Apelant smatra da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenih, apelant je istakao povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U okviru kršenja prava na pravično suđenje, apelant navodi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu pristupa nepristrasnom sudu, ističući da su sudovi tužbu trebali odbaciti. Na istim navodima apelant zasniva povredu prava na imovinu ističući da je njegova imovinu pretvorena u poslužno dobro tužitelja. Povrede ostalih prava nije obrazlagao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenih stavova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje konkretnog spora proveo veliki broj dokaza, izvršio njihovu pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu a nakon toga izveo zaključak o osnovanosti zahtjeva tužitelja povodom nastalog smetanja posjeda, primjenom relevantnog procesnog i materijalnog zakona. Prilikom donošenja takvog zaključka, Osnovni sud je naveo jasne, precizne i logične razloge zbog kojih je zahtjevu tužitelja udovoljeno, ističući bitne elemente koji su neophodni za pružanje posjedovne zaštite a koji se tiču blagovremenosti, nastalog smetanja i posljednjeg mirnog posjeda. Okružni sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja detaljno obrazložio razloge zbog kojih apelantova žalba nije mogla dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari. U tom smislu, Okružni sud je jasno istakao da je prilikom raspravljanja o tužbi radi smetanja posjeda, u skladu sa odredbom člana 425. ZPP-a, sud ograničen na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je u tom postupku isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu ili savjesnosti posjeda. Stoga su apelantovi navodi u ovom kontekstu očigledno neosnovani.

10. U vezi apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud je iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije zaključio da apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučivao u prvostepenom i drugostepenom postupku bio pristrasan, stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno neosnovani.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

12. Apelant je zatim istakao da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalng prava, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovih prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ova dva prava, s obzirom da su akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/07 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio