Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2521/07 (L. J.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2521/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2521/07, rješavajući apelaciju Ljubane Jakovljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubane Jakovljević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000915 od 17. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-450702 od 15. marta 2006. godine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubane Jakovljević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000915 od 17. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-450702 od 15. marta 2006. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubana Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijela je 7. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000915 od 17. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-450/02 od 15. marta 2006. godine.

2. Apelantica je 6. marta 2002. godine podnijela tužbu protiv JU Zavod za predškolski odgoj i obrazovanje «Naše dijete» Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi utvrđenja stanarskog prava. Općinski sud je presudom broj P-450/02 od 15. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Tuzli, ulica Ivana Ribara broj 2/II površine 16 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da su prvotuženi i drugotužena dužni priznati joj sva prava koja proističu iz ugovora o korištenju stana. U obrazloženju presude, Općinski sud je nesporno utvrdio da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila Bahrija Fatušić sve do 28. maja 1990. godine, kada joj je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Tuzli broj P-2154/88 od 7. februara 1989. godine koja je potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-340/90 od 28. maja 1990. godine, otkazan ugovor o korištenju stana iz razloga što ga nije koristila u svrhu stanovanja, već ga je koristila apelantica u svojstvu podstanara. Neosnovane su tvrdnje apelantice, kako je dalje istakao Općinski sud, da je predmetni stan koristila nezakonito počev od 1981. godine, budući da je u stan uselila na osnovu saglasnosti tadašnjeg nosioca stanarskog prava Bahrije Fatušić zbog čega se ne može smatrati nezakonito useljenim licem sve dok ranijem nosiocu stanarskog prava nije prestalo to svojstvo. Apelantica se po ocjeni Općinskog suda tek od 28. maja 1990. godine može smatrati nezakonito useljenim licem jer je tada ranijem nosiocu stanarskog prava prestalo to svojstvo, a takav status je mogla imati do pokretanja izvršnog postupka za iseljenje nosioca stanarskog prava, dakle do 29. augusta 1991. godine. S obzirom da je apelantica, kako je dalje navedeno, predmetni stan napustila 15. maja 1992. godine i da ga nakon toga nije koristila, nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane u odredbi člana 30. st. 3. i 7. Zakona o stambenim odnosima da joj se utvrdi svojstvo nosioca stanarskog prava, jer predmetni stan nije nezakonito koristila duže od 8 godina da bi to pravo ostvarila.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv prvostepene presude donio presudu broj 003-0-Gž-06-000915 od 17. jula 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je potvrđujući činjenično utvrđenje i primjenu materijalnog prava iz prvostepene presude, istakao da iz smisla i suštine odredbe člana 30. st. 1., 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima proizilazi da se navedene odredbe odnose samo na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenoj/državnoj svojini na kome nije stečeno stanarsko pravo. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelantica se u predmetni stan uselila 1981. godine u vrijeme kada je Bahrija Fatušić bila nosilac stanarskog prava. To svojstvo je Bahriji Fatušić prestalo 28. maja 1990. godine, pa u navedenim okolnostima, iako je od useljenja apelantice u predmetni stan protekao rok od 8 godina nisu ispunjeni uslovi da ona na predmetnom stanu steke svojstvo nosioca stanarskog prava. Rok za nezakonito stanovanje ne može se računati na stanu na kojem neko drugi ima stanarsko pravo a to znači da je apelantica samo u periodu od 28. maja 1990. godine pa do 29. augusta 1991. godine kada je pokrenut postupak izvršenja za iseljenje Bahrije Fatušić, u predmetnom stanu živjela nezakonito.

4. Apelantica se žali da joj je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U većem dijelu apelacije apelantica je ponovila činjenična utvrđenja redovnih sudova, iskazala je nezadovoljstvo osporenim odlukama i u suštini povredu navedenih prava apelantica temelji na tvrdnji o navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratine materiae inkompatibilna sa Ustavom.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

7. Apelantica, prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imala pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje te stoga pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se tiču statusa predmetnog stana i činjenicu korištenja stana od strane apelantice u svojstvu podstanara, iz kojih je proistekao zaključak da apelantica u smislu odredabe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, predmetni stan nije koristila nezakonito pa da stoga nije ni mogla steći stanarsko pravo na osnovu korištenja dužeg od 8 godina. Kantonalni sud je u žalbenom postupku potvrdio pravilnost i zakonitost odlučenja prvostepenog suda proisteklog iz potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke te da su jasno naveli razloge zbog kojih zahtjev apelantice nije osnovan.

9. Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom

10. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

11. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom, kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).

12. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud uviđa da je apelantica živjela u spornom stanu u statusu podstanara koji nije takve prirode da je mogla uspostaviti sa tim prostorom tako trajnu i čvrstu vezu da bi se mogao smatrati njenim domom budući da je njen status ovisio od volje lica koje je imalo legitimno pravo na predmetni stan, dakle od volje nosioca stanarskog prava ili vlasnika stana. Nadalje, imajući u vidu činjenicu kada je apelantica napustila stan, i stavljajući je u kontekst stava koji Ustavni sud ima vidu kada razmatra predmete koji se tiču ostvarenja prava na poštivanje doma osoba koje su svoje stanove i imovinu napustili zbog ratnih dejstava, prema kojem je jedan od osnovnih ciljeva Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, Ustavni sud smatra da ovaj stav nije primjenjiv na apelanticu s obzirom da oni nije imala status nosioca stanarskog prava, niti člana porodičnog domaćinstva, kako bi mogla ostvariti pravo na povrat predmetnog stana u skladu sa imovinskim zakonima. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na «dom» zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i pravo na ličnu slobodu i sigurnost

14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01).

15. Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred sudovima je bio apelanticin zahtjev za utvrđenje da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, koje bi otvorilo mogućnost za eventualno sticanje imovinskih prava na navedenom stanu. Dakle, u pitanju je buduća a ne njezina postojeća «imovina». Također, Ustavni sud smatra da, s obzirom na činjenice postupka, apelantica nije imala niti legitimno očekivanje da će steći predmetni stan, odnosno imovinu, i stoga je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud smatra, također, da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, budući da predmetni postupk, kao i njegov ishod koji se očituje u osporenim odlukama ni na koji način nije u vezi sa apelanticinim pravom na slobodu i sigurnost u smislu garancija ovog prava iz člana 5. Evropske konvencije

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko je apelacija ratine materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2521/07 (L. J.) | Sudska praksa | Aktio