Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3059/07 (O. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanbračna zajednica
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 369
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 21
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3059/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3059/07, rješavajući apelaciju Ostoje Simatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Simatovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1953/05 od 26. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Simatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 16. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1953/05 od 26. oktobra 2007. godine.
2. Apelant je pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv Preduzeća Svjetlost Štampa DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja. Općinski sud je donio presudu broj P-1044/03 od 23. februara 2005. godine kojom je utvrđeno da je apelant kao suprug i član porodičnog domaćinstva Mare Savić, koja je umrla 10. marta 2002. godine, prije 6. decembra 2000. godine stekao valjan pravni osnov za zakonito useljenje u jednoiposoban stan u ulici Nerkeza Smailagića broj 3. u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pa mu pripadaju sva prava kao nositelju stanarskog prava predviđena Zakonom o stambenim odnosima, što je tuženi dužan priznati i trpiti. Apelant je u tužbi naveo da je u predmetnom stanu živio sa suprugom Marom Savić, sa kojom je zaključio brak 1990. godine koji je upisan u knjige vjenčanih Srpske pravoslavne crkve Blažujske, Hrama Sveti Sava u Blažuju, a po izbijanju ratnih dejstava stan su napustili. U međuvremenu je apelantova supruga Mara Savić, koja je bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu umrla, zbog čega nije mogao stan preuzeti u posjed.
3. Općinski sud je udovoljavajući zahtjevu za utvrđenje, u obrazloženju presude istakao da su na temelju provedenih dokaza utvrđene nesporne činjenice koje se odnose na dodjelu stana Mari Savić, bivšoj uposlenici tuženog i činjenicu da je tuženi 6. decembra 2000. godine bio vlasnik predmetnog stana. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant bio u vanbračnoj zajednici sa Marom Savić i da je ta zajednica trajala od 1998. godine do 10. marta 2002. godine kada je Mara Savić umrla. Odredbom člana 14. Porodičnog zakona, kako je istakao Općinski sud, propisano je da je zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena sa bračnom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa, te se po mišljenju suda vanbračni suprug može smatrati članom porodične zajednice, ukoliko živi sa nosiocem stanarskog prava. S obzirom na navedenu odredbu, apelant se po ocjeni Općinskog suda smatra članom porodične zajednice umrle Mare Savić pa mu stoga pripada pravo da na osnovu odredbe člana 21. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO) trajno i nesmetano koristi stan na kojem je Mara Savić bila nositelj stanarskog prava.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude donio presudu broj Gž-
1953/05 od 26. oktobra 2007. godine kojom je žalbe uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelant odbijen sa zahtjevom za utvrđenje. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da se pismenim podneskom od 18. aprila 2005. godine u parnicu kao umješač prijavio Amir Zubović, istakavši da je od tuženog dobio na korištenje predmetni stan pa ima pravni interes da stupi u parnicu. Kantonalni sud je na sjednici vijeća od 5. septembra 2007. godine radi odluke o učešću umješača i utvrđenja odlučnih činjenica odlučio otvoriti raspravu pred tim sudom 3. oktobra 2007. godine. Na navedenoj raspravi, Kantonalni sud je ocijenio da u smislu odredbe iz člana 369. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) umješač ima pravni interes za stupanje u parnicu, zbog čega je dozvolio njegovo miješanje na strani tuženog koji mu je dodijelio predmetni stan. Po mišljenju Kantonalnog suda, dokazi koji su provedeni pred prvostepenim sudom nisu mogli tom sudu dati dovoljno osnova za utvrđenje da je apelant živio u dugogodišnjoj vanbračnoj zajednici sa Marom Savić i da je na taj način on postao član njenog porodičnog domaćinstva, te da mu pripadaju sva prava nosioca stanarskog prava. Iz odredbe člana 6. ZSO proizilazi, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da je zakonodavac zaokružio krug lica koja se smatraju korisnikom stana, pa vanbračni drug može imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva ako je takva zajednica života sa nosiocem stanarskog prava duže trajala i ukoliko je između njih postojala zakonska obaveza izdržavanja. Kantonalni sud je na okolnost postojanja zakonske obaveze izdržavanja apelanta i vanbračne supruge Mare Savić, ponovio dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. U tom iskazu apelant je, kako je istakao Kantonalni sud, pokušao dokazati zajednicu života sa Marom Savić koja bi mogla dovesti do ostvarenja njegovih prava na sporni stan, ali nije mogao dati jasna i ubjedljiva objašnjenja u vezi bračnog statusa umrle Mare Savić u momentu zaključenja vanbračne zajednice s njim, što je istovremeno predstavljalo jednu od nerazjašnjenih a odlučnih činjenica za pravilno rješenje spora. Kantonalni sud je naime, uvidom u Ugovor o korištenju stana koji je zaključen između SIZ-a stanovanja Grada Sarajevo i Mare Savić od 24. oktobra 1990. godine utvrdio da je umrla nositeljica stanarskog prava ranije zaključeni ugovor izmijenila samo u dijelu koji se odnosi na promjenu prezimena sa Petrović na Savić. Objašnjenje apelanta da je prezime Petrović predstavljalo prezime ranijeg bračnog druga Mare Savić nije prema ocjeni Kantonalnog suda dao potpuni odgovor na sporno pitanje bračnog statusa umrle, pogotovo kad se ima u vidu činjenica da je u izvodu iz matične knjige umrlih od 11. marta 2002. godine kao suprug Mare Savić upisan izvjesni Ostoja Savić.
5. Kantonalni sud je, imajući u vidu nesporne činjenice prema kojima apelant nikada nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana i da osim sebe Mara Savić u podnesenom zahtjevu za povrat stana kao korisnika stana nije označila nikoga, zaključio da apelant nije bio korisnik predmetnog stana. Apelant, kako je dalje navedeno, nije živio u trajnoj vanbračnoj zajednici sa Marom Savić koja bi dovela do priznanja prava apelantu da po članu 6. ZSO stekne svojstvo nosioca stanarskog prava.
6. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na brak i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), j) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 12. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Smatra da je Kantonalni sud paušalno ocijenio dokaze na osnovu kojih je izveo pogrešan zaključak u pogledu nedokazanosti života u vanbračnoj zajednici.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na sudsku ocjenu dokaza na štetu apelanta, pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud radi utvrđenja odlučnih činjenica za pravilno rješenje konkretnog spora, u smislu odredbe iz člana 217. ZPP-a odlučio otvoriti raspravu pred tim sudom. Na raspravi pred Kantonalnim sudom izvršena je ponovna ocjena dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i apelant ponovo saslušan u svojstvu parnične stranke, na okolnost zajednice života sa nositeljicom stanarskog prava Marom Savić i zakonsku obavezu izdržavanja, smatrajući da je prvostepeni sud propustio to učiniti. Kantonalni sud je zatim opisao proces pojedinačne ocjene materijalnih dokaza, ponovne ocjene iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, ocjene iskaza apelanta datog pred prvpostepenim sudom i iskaza datog pred Kantonalnim sudom. Pri donošenju zaključka u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva, Kantonalni sud je prvo naveo nesporne činjenice koje se tiču neprijavljivanja apelanta na adresi predmetnog stana i neevidentiranju u zahtjevu za povrat stana kao člana porodičnog domaćinsta, a zatim je jasno istakao iz kojih razloga nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. Kantonalni sud je takođe jasno naveo da je apelant u svom iskazu pokušao dokazati zajednicu života sa nositeljicom stanarskog prava ali ne i jasno, ubjedljivo i logično obrazloženje u vezi njenog bračnog statusa u momentu zaključenja vanbračne zajednice.
11. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant je istakao da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku, također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se također žali da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na brak iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se presuda Kantonalnog suda ni na koji način nije odnosila na ovo apelantovo pravo, te u tom smislu u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović