Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3645/07 (S. Š.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 80
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3645/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3645/07, rješavajući apelaciju Seada Šišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Šišića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000840 od 14. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-06-620 od 13. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Husein Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 28. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000840 od 14. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-06-620 od 13. aprila 2007. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Jusufa Salkanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. U tužbi je predložio da sud po provedenom postupku utvrdi da je tuženi izvršio smetanje posjeda pristupnog puta označenog kao k.č. br. 3065/3 Bara koji se vodi u suposjedu apelanta sa dijelom ½, na način što je 30. oktobra 2006. godine pokušao izgraditi ulaz na svojoj parceli i to sa puta koji je u apelantovom suposjedu, bez njegovog znanja i pitanja. Predložio je da tuženi prestane sa smetanjem i da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja, pod prijetnjom novčane kazne.
3. Općinski sud je rješenjem broj 033-0-P-06-620 od 13. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da prema odredbi člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, a prema odredbi člana 83. stav 1. istog Zakona, sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Da bi se pružila posjedovna zaštita neophodno je, kako je naveo Oćinski sud, ispunjenje dva kumulativna uslova i to posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda. U konkretnom slučaju niti jedan od uslova nije ispunjen, budući da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tuženi vlasnik i posjednik parcele na kojoj je postavljena ograda na kojoj je prema tvrdnji apelanta izvršeno smetanje posjeda. Apelant u toku postupka nije dokazao da je izvršen čin smetanja posjeda. Da bi se pružila posjedovna zaštita, kako je istakao Općinski sud, bilo je neophodno da apelant dokaže da je smetanje zaista nastupilo ,a ne da se ono može očekivati.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Gž-07-000840 od 14. novembra 2007. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud uz stručnu pomoć vještaka geometra pravilno utvrdio činjenično stanje prema kojem je tuženi od ranijeg vlasnika kupio parcelu zajedno sa postavljenom ogradom koja razdvaja parcelu tuženog od parcele apelanta na kojoj on ima pravo suposjeda. Radi navedenog, prema pravilnom utvrđenju Općinskog suda, kako je istakao Kantonalni sud, nije ispunjen niti jedan od dva kumulativna uslova za posjedovnu zaštitu - posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda.
5. Apelant smatra da su mu rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđena sljedeća prava: pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu iz čl. II/3. d),
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno jer su osporena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U okviru prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant je dalje istakao da je zbog pogrešne ocjene dokaza u konkretnom postupku došlo do narušavanja principa ravnopravnosti pred sudom, jer su sudovi tuženom dali više prava nego što mu dopušta relevantni Zakon o vlasničko pravnim odnosima. Povrede ostalih prava nije obrazlagao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju ovog prava odnosi na pogrešno utvrđene činjenice, pogrešnu primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza i narušavanje principa ravnopravnosti pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U odnosu na navode apelanata da nije bio ravnopravan pred sudom i da su oba suda proizvoljno primijenili materijalni propis dajući tuženom više prava od onog koje ima, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
10. Ustavni sud smatra da je u konkretnom postupku apelant imao priliku predložiti dokaze u prilog svojih tvrdnji da je bio u posljednjem mirnom posjedu i da je izvršeno protivpravno smetanje posjeda te je imao priliku suprotstaviti se navodima i argumentima tuženog, uz stručnu pomoć angažovanog punomoćnika. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Postupak u ovoj parničnoj stvari vođen je po odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) koji u odredbi člana 7. stav 1. propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice. Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikupi činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant u toku postupka nije ponudo dokaze na osnovu kojih bi sud mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da mu pripada pravo na posjedovnu zaštitu, budući da nije dokazao da je bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, u konkretnom slučaju ograde i nije dokazao čin smetanja posjeda počinjen od tuženog. Naime redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli da je uslov za pružanje posjedovne zaštite nužno da je smetanje posjeda i nastupilo a ne da se ono može očekivati. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje tvrdnje dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
11. U odnosu na apelantove navode koji se tiču sudske ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje konkretnog spora proveo veliki broj dokaza, izvršio njihovu pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu a nakon toga izveo zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva primjenom relevantnog Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U postupanju ovog suda u cjeni dokaza ustavni sud ne nalazi očiglednu proizvoljnost niti povredu nekog od apelatovih ustavnih prava.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant je istakao da mu je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalng parva, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. i člana 17. Evropske konvencije. Apelant se međutim paušalno pozvao na kršenje ovih prava jer nije obrazložio u čemu se sastoje navodne povrede tih prava niti se osporenim rješenjima na bilo koji način dira u ova apelantova prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović