Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/07 (M. Đ.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2331/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2331/07, rješavajući apelaciju Mithada Đonlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mithada Đonlagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-161/02 od 19. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu, broj U-3/2002 od 13. februara 2002. godine, rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Livno, broj 14-47-109/01 od 29. novembra 2001. godine i rješenja Odjela geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Livno, broj 05-474-

9/00 od 3. maja 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mithad Đonlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 15. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-161/02 od 19. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u dalnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-3/2002 od 13. februara 2002. godine, rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Livno (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 14-47-109/01 od 29. novembra 2001. godine i rješenja Odjela geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Livno (u daljnjem tekstu: Odjel), broj 05-474-9/00 od 3. maja 2001. godine. Apelant je 3. januara 2008. godine izvršio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Odjela, broj 05-474-9/00 od 3. maja 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Uprave, broj 14-47-109/01 od 29. novembra 2001. godine, utvrđeno je da se apelantu ne priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu označenom kao dio k.č. 5/593 javno dobro, upisano u Iskaz I k.o. Livno. Apelantu je takođe naloženo da je kao uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjel postupio u skladu sa članom 35. stav 1. i 2. a u vezi sa članom 34. Zakona o uzurpacijama («Službeni list SR BiH», broj 6/78). Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog, identifikacijom predmetnog zemljišta, uvidom u zemljišne knjige i katastarski operat u kojem je predmetno uzurpirano zemljište označeno kao dio k.č. 5/593 javno dobro i upisano u Iskaz I k.o. Livno, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geometra, skice snimka terena, iskaza saslušanih svjedoka, neposrednog uvida zemljišta na licu mjesta, te ocjenom svih izvedenih dokaza zaključeno je da je u konkretnom slučaju apelant bespravno zauzeo zemljište, za koje je podnio zahtjev za priznavanje prva vlasništva, jer je isto upisano u zemljišnim knjigama kao javno dobro, mjesni prostor i to u cijeloj površini i položaju označenom na skici identifikacije, sačinjenoj od strane vještaka geometra na temelju premjeravanja spornog zemljišta. Odjel posebno navodi da je apelantov otac Arif Đonlagić, kao kupac 1959. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa Adelom Tandara kao prodavcem, te je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da je predmet kupoprodaje bila stambena zgrada-kuća koja se nalazi preko puta uzurpiranog zemljišta (dijeli ih ulica), i da uzurpirano zemljište nije bilo predmetom kupoprodaje. Takođe je utvrđeno da je uzurpirano zemljište korišteno kao mjesni prostor i putna kominikacija zajedno sa postojećom ulicom za prolaz pješaka i zaprežnih kola i sl., odnosno uglavnom općim potrebama svih stanovnika, koje je uzurpirao apelantov otac doseljavanjem u stambeni objekat koji je kupio, a nakon njega i apelant. Uprava je zaključila da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenčno stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjemjenjeno materijalno pravo, dajući obrazloženje za svoju odluku koje je po mišljenju Uprave zasnovano na zakonu.

4. Kantonalni sud je presudom, broj U-3/2002 od 13. februara 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-161/02 od 19. aprila 2007. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Uprave, broj 14-47-109/01. U obrazloženju presude sud se pozvao na član 2. Zakona o uzurpacijama kojim je propisano da se uzurpacijom smatra svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenoj svojini; član 35. stav 1. Zakona kojim je propisano da se na zemljištima koja su uzurpirana poslije 6. aprila 1941. godine ne priznaje pravo svojine uzurpanta; član 35. stav 2. da će se u slučajevima uzurpacija izvršenih poslije 8. jula 1955. godine provesti upravni postupak i donijeti rješenje primjenom člana 34. istog zakona, kojim je propisano da će organ uprave donijeti rješenje kojim će odrediti da je uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište i ukloniti objekte ako su podignuti na tom zemljištu. Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa predmeta proizilazi da sporno zemljište nije uzurpirao prije 6. aprila 1941. godine, odnosno da je uzurpacija izvršena poslije 8. jula 1955. godine, pa je stoga zaključeno da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u skladu sa članom 35. a u vezi sa članom 34. Zakona o uzurpacijama naložio apelantu da napustiti uzurpirano zemljište.

5. Vrhovni sud je ocijenio da iz obrazloženja pobijane presude i spisa predmeta proizilazi da je u upravnom postupku provedenom po zahtjevu apelanta a na osnovu izvedenih dokaza, pravilno utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelant bespravno zauzeo zemljište za koje je podnio zahtjev za priznavanje prava vlasništva, jer je isto u zemljišnim knjigama upisano kao javno dobro, jer je uzurpacija zemljišta izvršena poslije 8. jula 1955. godine, i da iz ugovora o kupoprodaji od 16. aprila 1959. godine proizilazi da predmet kupoprodaje nije bilo sporno uzurpirano zemljište nego porodična stambena zgrada upisana u zemljišnim knjigama kao k.č. 475 K.O. Livno. Vrhovni sud je zaključio da je apelant nezakonito uzurpirao zemljište koje faktički predstavlja javno dobro, jer se radi o zemljištu na kojem se ne mogu priznati nikakva imovinska prava, tj. o zemljištu koje ne može biti predmet prometa.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o uzurpacijama. Navodi da je cijeli postupak vođen u korist Saliha Velića, koji je zainteresiran za njegovo zemljište i protiv koga je Općinskom sudu podnosio tužbu zbog smetanja posjeda, u kojem postupku se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim a njegova tužba je odbačena, jer je utvrđeno da je predmet spora uzurpirano zemljište koje se u zemljišnim knjigama vodi kao javno dobro. Smatra da sudovi nisu izvršili uvid u kompletnu dokumentaciju, pa je stoga činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Apelant je istakao da predmetno zemljište i kuću kupio njegov otac, i da su lica od kojih je njegov otac kupio kuću koristili uzurpirano zemljište za sadnju usijeva, a što je dalje i njegov otac nastavio. Takođe je naveo da je njegov otac budući da je koristio tu parcelu smatrajući je svojom uredno plaćao porez radi korištenje iste. Smatra da su osporene odluke nezakonite jer je tražio da mu se prizna pravo vlasništva na predmetnom zemljištu po osnovu uzurpacije, odnosno zemljištu koje koristi i na kojem je kako navodi sagradio garažu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o uzurpacijama, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/07 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio