Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/07 (I. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2973/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2973/07, rješavajući apelaciju Ibre Kamarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Kamarića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž- 06-000 788 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P: 177/05 od 13. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Kamarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 8. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0- Gž-06-000 788 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P: 177/05 od 13. septembra 2006. godine.

2. Alija Kamarić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta kojom je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik parcele k.č. 449/3, površine 1070 m² i dijela parcele k.č. 449/4 površine 242 m² koja u naravi predstavlja put, a da je apelant vlasnik i posjednik parcele k.č. 449/4 površine 1268 m², sve upisane u K.O. Teslić II. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na činjenici da je u katastarskom operatu na temelju zadnjeg avio snimka izvršen pogrešan upis po kome je on evidentiran kao posjednik parcele apelanta, a apelant njegove parcele.

3. Osnovni sud je presudom, broj P: 177/05 od 13. septembra 2006. godine utvrdio da je tužitelj posjednik parcele površine 1070 m²,, a da je apelant posjednik dijela parcele površine 1268 m², pobliže označene izrekom presude, te da su apelant i tužitelj dužani da trpe da se na osnovu ove presude izvrši promjena upisa u nadležnom katastarskom operatu opštine Teslić, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Osnovni sud je takođe utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na temelju dokaza, izvedenih uviđajem na licu mjesta sa vještakom geometrom, na temelju iskaza i nalaza vještaka, iskaza svjedoka i parničnih stranaka, uvidom u posjedovne listove i brojne druge dokaze, utvrdio da su parnične stranke braća, kojima je otac 1979 godine darovao zemljište za izgradnju kuća, i to tužitelju parcelu površine 1070 m², a apelantu parcelu površine 1268 m², i da se uz graničnu liniju parcele apelanta prostire put površine 242 m², koji služi kao prilaz njihovim kućama, i koji nije uplanjen nego čini sastavni dio parcele apelanta. Osnovni sud je dalje utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da je prilikom novog avio snimanja u katastarskim knjigama greškom tužiteljeva parcela zavedena na ime apelanta, a da je apelantova parcela zavedena na ime tužitelja, iako je svako od njih koristio parcele koje su im darovane i da to i dalje čine. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje vlasništva na predmetnim parcelama i dijelu parcele koji se odnosi na put, po ocjeni suda nije bilo razloga koji bi upućivali na osnovanost zahtjeva prvenstveno iz razloga što su nekretnine usmeno darovane i poslije donošenja Zakona o prometu nepokretnosti, jer je shodno članu 2. navedenog zakona propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretninama mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Dakle, kako tužitelj nije dokazao da mu je otac darovao i dio parcele apelanta, put, te kako je darovanje ostalih nekretnina parničnim strankama izvršeno usmenim ugovorom, to je Osnovni sud zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava vlasništva na navedenim nekretninama kao i pravo posjeda na navedenom putu. Sud je odluku o troškovima parnično postupka donio na temelju člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom da je tužitelj djelimično uspio u predmetnoj parnici.

5. Okružni sud je presudom, broj 013-0-Gž-06-000 788 od 18. septembra 2007. godine, žalbu tužitelja odbio dok je žalbu apelanta djelimično uvažio i pobijanu presudu je preinačio u dijelu kojim je odlučeno o posjedu apelanta, tako što je utvrđeno da je apelant posjednik parcele površine od 1510 m², pobliže označene izrekom presude,, umjesto dijela ove parcele u površini od 1268 m², dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena i ostaje neizmjenjena.

6. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik parcele, površine 1070 m² i dijela parcele površine 242 m² koja predstavlja put, jer nije dokazao da je otac njemu darovao put, i što je darovanje nekretnina parničnim strankama izvršeno usmenim ugovorom, pa se bez podataka iz zemljišnih knjiga nije moglo utvrditi da je tužitelj vlasnik navedene parcele jer je ista označena samo po novom premjeru, bez moguće identifikacije po starom premjeru. Dalje, sud je ocijenio da tuženi osnovano žalbom ukazuje da tužitelj nije dokazao pravo posjeda na dijelu njegove parcele koji predstavlja put, a da je prvostepeni sud za ovaj dio parcele površine 242 m² umanjio ukupnu površinu njegove parcele, pa je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant posjednik parcele površine od 1268 m², odnosno da nije sporno da je parcela apelanta površine 1510 m². Činjenica da je otac apelantu darovao parcelu koja je veće površine od parcele tužitelja, nije dokaz da površina pod spornim putem pripada tužitelju, jer je od volje darovatelja zavisilo šta i koliko će kome darovati. Okružni sud žalbu apelanta za naknadu troškove postupka odbio kao neosnovanu na temelju člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP jer je zaključio da je podnošenje tužbe za promjenu upisa u katastaru bilo i u interesu i apelanta i tužitelja, pa kako je uz to tužitelj djelimično uspio u predmetnoj parnici to je pobijanu presudu je u ovom dijelu povrdio.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama sudova vezano za odlučenje o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra neprihvatljivim stav sudova, posebno Okružnog suda, koji je na temelju proizvoljne primjene odredbi ZPP odbio kao neosnovanu njegovu žalbu za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.300,00 KM, jer iste nije prouzrokovao.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Budući da iz navoda apelanta proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u dijelu naknade troškova predmetnog postupka primjenjujući relevantne odredbe ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ali povredu ovog prava posebno ne obrazlaže, već svoje navode temelji na povredi pravo na pravično suđenje, odnosno ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/07 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio