Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3024/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3024/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-

001330 od 11. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj 033-0-P-06-000633 od 22. juna 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-

001330 od 11. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj 033-0-P-06-000633 od 22. juna 2007. godine u odnosu na član 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 14. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-001330 od 11. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 033-0-P-06-000633 od 22. juna 2007. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj 033-0-P-06-000633 od 22. juna 2007. godine obavezao apelanta da Sadiji Skokić (u daljem tekstu: tužiteljici) isplati iznos od 1.161,94 KM na ime jubilarne nagrade za 30 godina neprekidanog rada u Općinskom sudu u Tuzli,, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 2. oktobra 1996. godine pa do konačne isplate, i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM.

3. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim stranama nesporno da je tužiteljica zaposlena kao namještenik u Općinskom sudu u Tuzli, da joj je pravosnažnim i izvršnim rješenjem Predsjednika tog suda, broj 032-0-Su-06-000371 od 19. aprila 2006. godine za navršenih trideset godina neprekidnog rada u sudu određena jubilarna nagrada u iznosu od 1.161,94 KM. Općinski sud je postupajući prema odredbi člana 45. stav 1. tačka 6. a u vezi sa članom 73. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH („Službene novine FBiH“, broj 49/05, u daljem tekstu: Zakona o namještenicima u organima državne službe), utvrdio da se zakon primjenjuje i na namještenike u ogranima sudske vlasti, i da namještenici imaju pravo na naknadu na ime jubilarne nagrade, a da uvjete za ostvarivanje naknade utvrđuje Vlada FBiH posebnim propisom, koji donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. S tim u vezi ovaj sud je dalje utvrdio da je Vlada FBiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće (u daljem tekstu: Uredba), propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim Ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH („Službene novine FBiH“, broj 23/00 i 50/00, u daljem tekstu: Kolektivni ugovor). Članom 28. Kolektivnog ugovora takođe je propisano, da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to između ostalog za 30 godina staža dvije prosječne mjesečne plaće, a kao osnovica je propisana prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Na osnovu navedenog ovaj sud je zaključio da je tužiteljica kao namještenik Općinskog suda u Tuzli sa navršenih 30 godina radnog staža stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade koja sredstva je dužan isplatiti apelant, koji je prema članu 1. Proračuna Tuzlanskog kantona za 2007. godinu („Službene novine TK“, broj 3/07) ostvario višak prihoda nad rashodima u 2006. godini (suficit tekuće godine) u iznosu od 21.723.542,00 KM, te da je i sam Općinski sud u Tuzli prema predočenom izvještaju analize raspoloživih sredstava imao višak prihoda u 2006. godini u iznosu od 53.144.10 KM. Stoga, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanta da nema materijalnih sredstava za isplatu jubilarne nagrade tužiteljici. Sud je visinu jubilarne nagrade utvrdio na osnovu člana 28. Kolektivnog ugovora, a koja visina je utvrđena i rješenjem Predsjednika Općinskog suda u Tuzli na osnovu objavljenih podataka u Službenim novinama FBiH o prosječnoj plaći ostvarenoj u prethodna tri mjeseca u Federaciji, koju visinu nagrade ni apelant nije osporio.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-07-001330 od 11. septembra 2007. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, jer nisu postojale materijalne mogućnosti da se tužiteljici isplati jubilarna nagrada. Naprotiv, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena odluka donesena sredinom 2007. godine, a da je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je apelant u toku 2006. godine ostvario višak prihoda, i da je Općinski sud u Tuzli takođe imao višak prihoda u 2006. godini. Stoga po ocjeni suda propust apelanta da planira sredstva za predmetnu namjenu u Budžetu za 2006. godinu ne može ići na štetu budžetskih korisnika niti pak na štetu zakonskih propisa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe kao i odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, jer je tužiteljica kao namještenik Općinskog suda u Tuzli sa navršenih 30 godina radnog staža stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade i iz razloga što su postojale materijalne mogućnosti apelanta za isplatu navedene nagrade. Radi toga Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konveciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant se žali da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno primjenili odredbe Kolektivnog ugovora i odredbe Uredbe, jer je članom 11. Uredbe propisano da državni službenici i namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom, dok je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da se jubilarna nagrada isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima organa kod koga je službenik odnosno namještenik zaposlen. Takođe smatra da je potpuno neprihvatljiv stav Kantonalnog suda da je bio u obavezi još prilikom donošenja budžeta za 2006. godinu planirati sredstva za isplatu jubilarnih nagrada, jer se kod ovakvog stava suda očigledno radi o pogrešnom tumačenju člana 28. Kolektivnog ugovora s obzirom da ne postoji obaveza organa da planira sredstva za isplatu jubilarne nagrade, već da eventualno planiranje sredstava zavisi od materijalnih mogućnosti organa. Osim toga ističe da je nesporno da budžetom za 2006. godinu nisu bila planirana sredstava za te namjene. Apelant takođe navodi da je potpuno pogrešan stav sudova da je u budžetu za 2006. godinu ostvaren višak prihoda i da je Općinski sud u Tuzli imao višak neutrošenih sredstava u 2006. godini, s obzirom na činjenicu da se budžetska sredstva mogu trošiti samo za namjene planirane budžetom i u planiranoj visini. Na osnovu navedenog apelant ističe da su odluke sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa, i to člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe, člana 28. Kolektivnog ugovora i člana 11. Uredbe, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe, člana 11. Uredbe i člana 28. Kolektivnog ugovora. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud smatra da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, zbog čega su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava odnose samo na način na koji je primjenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi čl. 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Vezano za povredu prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/04) zaključio da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Međutim kako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži prava koja korespondiraju pravima iz člana 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud se mora ograničiti samo na ispitivanje navoda o povredi ovih prava iz Evropske konvencije. Budući da organi javne vlasti, kako je već navedeno, ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, shodno stavu koji je Ustavnu sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio