Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3250/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3250/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001410 od 20. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001410 od 20. septembra 2007. godine, u odnosu na član 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 3. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001410 od 20. septembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Kalesiji (u daljem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 029-0-P-06-

000351 od 13. jula 2007. godine, kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Mehmeda Tučića i Elvire Majdančić (u daljem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj), kojim su tražili da se apelant obaveže da im po osnovu naknade na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), isplati ukupan iznos od 1.350,04 KM, i to prvotužitelju iznos od 750,02 KM i drugotužiteljici iznos od 600,02 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedene pojedinačne iznose počev od 11. oktobra 1996. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 224,00 KM. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim stranama nesporno da su tužitelji zaposleni kao namještenici u Općinskom sudu, da prvotužitelj ima navršenih dvadeset godina neprekidnog rada u Općinskom sudu a da drugotužiteljica ima ukupno deset godina neprekidnog rada u Općinskom sudu. Općinski sud je postupajući prema odredbi člana 45. stav 1. tačka 6. a u vezi sa članom 73. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH („Službene novine FBiH“, broj 49/05, u daljem tekstu: Zakona o namještenicima u organima državne službe), utvrdio da se zakon primjenjuje i na namještenike u ogranima sudske vlasti, i da namještenici imaju pravo na naknadu na ime jubilarne nagrade, a da uvjete za ostvarivanje naknade utvrđuje Vlada FBiH posebnim propisom, koji donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. S tim u vezi ovaj sud je dalje utvrdio da je Vlada FBiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće (u daljem tekstu: Uredba), propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim Ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH („Službene novine FBiH“, broj 23/00 i 50/00, u daljem tekstu: Kolektivni ugovor). Članom 28. Kolektivnog ugovora takođe je propisano, da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Na osnovu navedenog ovaj sud je zaključio da su tužitelji u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), bili obavezni dokazati postojanje sporne činjenice, da li apelant ima materijalne mogućnosti u smislu člana 28. citiranog Kolektivnog ugovora za isplatu jubilarne nagrade, jer je članom 8. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona („Službene novine TPK“, broj 6/96) propisano da se izdaci koji nisu predviđeni u budžetu ne smiju isplaćivati. Općinski sud je na kraju zaključio da kako tužitelji nisu ponudi dokaze a time nisu ni dokazali da apelant ima materijalne mogućnosti da im u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora isplati traženi iznos na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u Općinskom sudu, to je ovaj sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001410 od 20. septembra 2007. godine, žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda je preinačena, tako što je apelant obavezan da im po osnovu naknade za neprekidan rad na ime jubilarne nagrade isplati, i to prvotužitelju iznos od 750,02 KM a drugotužiteljici iznos od 600,02 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,00 KM.

4. Kantonalni sud je ocijenio kao osnovan prigovor tužitelja da je prvostepeni sud donoseći pobijanu odluku zanemario normativni karakter Kolektivnog ugovora, prema kome se ima smatrati da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru, pa da iz njega može neposredno crpiti sva prava koja su po osnovu rada ili u vezi sa radom s njime kao minimum osigurana, tako da ta prava poslodavac ne može umanjiti niti uskratiti. Kantonalni sud se takođe u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbu člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe, kojom je propisano pravo namještenika na naknadu na ime jubilarne nagrade, i na propis Vade FBiH, član 11. Uredbe, kojim je takođe regulisano da namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom. U vezi sa navedenim Kantonalni sud je utvrdio da je članom 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to između ostalog za navršenih deset godina u visini od 1% prosječne mjesečne plate a za dvadeset godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. istog člana propisano da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da su tužitelji namještenici Općinskog suda, pri čemu prvotužitelj ima navršenih dvadeset godina neprekidnog rada u Općinskom sudu, a drugotužiteljica ima deset godina neprekidnog rada u istom sudu i da je rješenjima Općinskog suda od 9. oktobra 2006. godine utvrđeno je da im pripada pravo na jubilarnu nagradu u iznosima bliže navedenim u izreci tih rješenja. Kantonalni sud je zaključio da stav prvostepenog suda da predmetna naknada nije predviđena u budžetu za 2006. godinu ne može biti od relevantnog uticaja na ostvarivanje prava tužitelja na nagradu koja im pripada shodno odredbama Kolektivnog ugovora, kao i da isplata jubilarne nagrade zavisi od materijalnih mogućnosti apelanta. Ovo tim prije što su tužitelji u prvostepenom postupku dokazali da je apelant u javnim podacima, izvještaju o izvršenju budžeta za 2006. godinu iskazao suficit u iznosu od 21.723.542,06 KM, a da iz akta Općinskog suda broj 032-0-

Su-07-000353 od 14. marta 2007. godine u koji je prvostepeni sud izvršio uvid na prijedlog tužitelja proizilazi, da raspoloživa sredstva Općinskog suda na poziciji „naknada troškova zaposlenih“ na dan 31. decembra 2006. godine iznose 53.144,18 KM. U postupku utvrđivanja visine predmetne naknade koju je apelant dužan isplatiti tužiteljima, Kantonalni sud je imao u vidu da je u rješenjima Općinskog suda, broj 032-0-Su-12-06-000071 i 032-0-Su-12-06-000069, oba od 9. oktobra 2006. godine pravilno utvrđena visina predmetne naknade u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora (prema podatku objavljenom u Službenim novinama FBiH, broj 53/06 od 13. septembra 2006. godine, prosječna plaća ostvarena u prethodna tri mjeseca iznosi 602,00 KM, te se taj iznos ima množiti sa koeficijentom 1 odnosno 1,25). Kantonalni sud je takođe primjenom odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom 186. stav 1. ZPP preinačio prvostepenu odluku o troškovima parničnog postupka, tako što je apelanta obavezao da tužiteljima naknaditi troškove cijelog postupka u ukupnom iznosu od 1.224,00 KM.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konveciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Dalje navodi da je Kantonalni sud pogrešno primjenio odredbe Uredbe, budući da je članom 11. Uredbe propisano da državni službenici i namještenici imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom, dok je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da se jubilarna nagrada isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima. Smatra da tokom postupka nije dokazano da je postojala materijalna mogućnost za isplatu jubilarne nagrade tužiteljima. Osim toga ističe da je nesporno da budžetom za 2006. godinu nisu bila planirana sredstava za te namjene, i da je zaključak suda da su tužitelji dokazali da je apelant za 2006. godinu iskazao suficit nije dovoljan dokaz da se može zaključiti da apelant ima materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade, s obzirom da nema apsolutno nikakvih dokaza gdje se eventualno pojavio suficit i na kojim budžetskim pozicijama. Apelant dalje ističe da u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan, jer nije obveznik materijalno pravnog odnosa na kojem bi se temeljilo pravo i zahtjev tužitelja, jer tužitelji sa apelantom nisu imali zasnovan radni odnos, već je njihov zahtjev trebao biti usmjeren prema sudu, sa kojim su imali zasnovan radni odnos. Apelant takođe ističe da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer kako navodi član 2. Zakona o budžetu („Službene novine TPK“, broj 6/96), kao i odredbe Zakona o izvršenju budžeta obavezuju korisnika budžeta da koristi sredstava isključivo za namjene utvrđene budžetom, i to do visine utvrđene njegovim posebnim dijelom, te da suprotnim ponašanjem čini prekršaj iz člana 57. Zakona o proračunima-budžetima u FBiH, a koji u kontekstu sa drugim okolnostima može poprimiti obilježje krivičnog djela. S tim u vezi apelant takođe navodi da član 4. stav 2. i 3. i član 47. Zakona o budžetu, sadrži istovjetne odredbe. Apelant navodi da mu je zbog pogrešne primjene pozitivno pravnih propisa prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, budući da mu je osporenom presudom naloženo da tužiteljima isplati iznos koji nije planiran njegovim budžetom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba Uredbe i Kolektivnog ugovora. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud smatra da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, zbog čega su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava odnose samo na način na koji je primjenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi čl. 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Vezano za povredu prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/04) zaključio da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Međutim kako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži prava koja korespondiraju pravima iz člana 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud se mora ograničiti samo na ispitivanje navoda o povredi ovih prava iz Evropske konvencije. Budući da organi javne vlasti, kako je već navedeno, ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, shodno stavu koji je Ustavnu sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio