Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4073/09 (B. N.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4073/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 4073/09, rješavajući apelaciju Bakira Neretljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Neretljaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 00681309 Kz od 9. oktobra 2009. godine i presude Opštinskog suda u Visokom broj 41 0 K 006813 09 K od 30. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bakir Neretljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, podnio je 24. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 00681309 Kz od 9. oktobra 2009. godine i presude Opštinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 41 0 K 006813 09 K od 30 juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje pravosnažne presude, odnosno upućivanje apelanta na izdržavanja kazne zatvora.

2. Opštinski sud je donio presudu broj 41 0 K 006813 09K od 30 juna 2009. godine kojom je apelanta oglasio krivim za izvršeno krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Opštinski sud je nakon provedenog postupka u kojem je proveo dokaze optužbe i odbrane zaključio da je apelant dana 9. avgusta 2008. godine izvršio bespravnu sječu tri stabla u parceli koja je vlasništvo Đorđa Đurića, bez prethodnog odobrenja vlasnika i bez prethodne doznake nadležnog organa, sa namjerom da sebi pribavi imovinsku korist. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu izjave svjedoka-lugara, koje je doveo uvezi sa drugim materijalnim dokazima u spisu, koji je zadužen da čuva šumu i koji je detaljno i jasno opisao kako je utvrdio da je apelant izvršio bespravnu sječu. Naime, ovaj svjedok je objasnio da se svakodnevno susreće sa problemom bespravne sječe, te da iz iskustva može da prepozna i tragove i svježinu posječene mase i uporedi je sa onim što nađe kod izvršioca bespravne sječe. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da je na osnovu slikovitog iskaza poklonio vjeru ovom svjedoku da je po načinu sječe i po tragovima i svježini panjeva koje je pronašao kod apelanta ovaj svjedok mogao zaključiti da je apelant posjekao drvnu masu koju je svojim traktorom odvezao do svoje kuće, gdje je svjedok pronašao drvnu masu, koju je apelant odmah sutradan počeo da reže na reznom stroju. Opštinski sud je naveo da apelant nije negirao da ima traktor, da je ovaj svjedok kod njega pronašao trupce, niti je ovom svjedoku-lugaru predočio dokaz o porijeklu tih trupaca, kao ni sudu u toku postupka. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane koji je tvrdio da je kritičnog dana bio sa apelantom na njivi 4-5 sati u vrijeme kada se kritični događaj desio, objašnjavajući to činjenicom da se ne radio nekom bitnom događaju koji bi ostao u sjećanju svjedoku. Takođe, sud nije prihvatio izjavu apelanta i dokaz koji je pružio-uplatnicu za broj 0020428, kojim je pokušao da dokaže da trupci smrče potiču iz Karaule, objašnjavajući to činjenicom da se uplatnica odnosi na jelu i smrču, kao i na razliku u datumu iz uplatnice i na činjenicu da se uplatnica odnosi na drugu gospodarsku jedinicu. Osim toga, Opštinski sud je naveo da sama uplatnica nije dokaz da je drvenu masu realizovao, jer mu nedostaju drugi bitni elementi (otpremni iskaz) koje je sud naveo. Opštinski sud je cijenio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, te da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv. Pri odmjeravanju kazne apelantu sud je cijenio sve okolnosti od uticaja za vrstu i visinu kazne, te mu je kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je apelanta nezaposlen, otac dvoje djece i lošeg imovnog stanja, a kao otežavajuće da je već dva puta osuđivan za krivično djelo šumske krađe.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 41 0 K 00681309 Kz od 9. oktobra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da žalbeni navodi apelanta nisu osnovani odnosno da apelant neosnovano tvrdi da Opštinski sud nije sa dovoljnom pažnjom tertirao uplatnicu i izjavu svjedoka odbrane, a da je presudu zasnovao samo na iskazu jednog svjedoka-lugara, koji čak i nije neposredno vidio apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije u pravu što proizilazi iz mnogih okolnosti koje je naveo prvostepeni sud, koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je pojasnio na šta se odnosi uplatnica, na koga glasi i za koju količinu drveta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu izjave svjedoka-lugara kao i na osnovu tragova traktora koji pripada apelantu prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio na licu mjesta gdje su posječena tri stabla, da se radilo o svježoj sječi kao i da je smrča pronađena kod apelanta, koji je priznao da se kretao u pravcu koji je lugar opisao, te da nije imao uplatnicu za posječeno drvo. Kantonalni sud je naveo da je upravo ovo ključni dokaz, koji odbrana apelanta nije pobila protudokazom, a kasnije predočena uplatnica na sudu (ne i lugaru na licu mjesta) ne pokriva cjelokupnu količinu bespravno posječenih stabala. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da svjedočenje svjedoka odbrane na okolnosti da je bio sa apelantom kritičnog dana, kao i na druge okolnosti u vezi sa sječom potpuno nelogično i čini ga nevjerodostojnim svjedokom, te je njegovo svjedočenje sud cijenio kao pokušaj da apelant izbjegne odgovornost za počinjeno krivično djelo.

4. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se žali da je prijava za šumsku krađu zasnovana na indicijama i da nema niti jednog materijalnog dokaza da je počinio krivično djelo. Apelant navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zato što, kako navodi, sud nije utvrdio odlučne činjenice. U suštini, apelant se žali na način na koji su sudovi cijenili dokaze, tj. smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su sudovi prihvatili iskaz svjedoka-lugara kao objektivan i realan, dok nisu prihvatili iskaz svjedoka odbrane. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine prvostepenu i drugostepenu presudu i da donese privremenu mjeru kako bi se „spriječilo nastupanje štetnih posljedica jer sam neopravdano osuđen“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant osporava presude zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, pogotovo zbog toga što je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka optužbe, koji čak i nije vidio apelanta, dok je odbio iskaz svjedoka odbrane.

8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio izjavu svjedoka optužbe-lugara, koju je doveo u vezi sa drugim provedenim materijalnim dokazima, pa i sa iskazom samog apelanta. Na temelju navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio izjavu svjedoka odbrane, kao i odbranu apelanta da nije počinio krivično djelo, a ta obrazloženja ne izgledaju proizvoljno i nelogično. Ustavni sud također zapaža da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepene odluke, ali ih je drugostepeni sud odbio, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu

13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4073/09 (B. N.) | Sudska praksa | Aktio