Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/07 (M. L.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2677/07, rješavajući apelaciju Mitra Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Lazića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000033 od 3. avgusta 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-

1140268833 od 5. decembra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe za Zeničko-Dobojski kanton Zenica broj 1818-

0498/06-2 od 17. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 4. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000033 od 3. avgusta 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penziono/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnje tekstu: Federalni zavod PIO/MIO Mostar) broj 01/1-1140268833 od 5. decembra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativna služba Zeničko-Dobojskog kantona Zenica broj 1818-0498/06-2 od 17. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba).

2. Apelant je pokrenuo postupak ostvarivanja prava na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret Federalnog zavoda MIO/PIO, a u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Zahtjev apelanta je prvobitno odbijen, a rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar od 9. maja 2006. godine žalba apelanta je uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu.

3. Kantonalna služba donijela je rješenje broj 1818-0498/06-2 od 17. jula 2006. godine kojim je utvrdila da se apelantu priznaje pravo na srazmjerni dio penzije koji pada na teret Federalnog zavoda za MIO/PIO Mostar u mjesečnom iznosu od 49,1289 KM počev od 29. aprila 2002. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da u toku postupka, na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene, utvrđeno da kod apelanta postoji gubitak radne sposobnosti. Kantonalna služba je utvrdila da je apelant rođen 25. januara 1942. godine, da je državljanin Bosne i Hercegovine kao i da je na dan nastanka invalidnosti (29. april 2002. godine) imao 60 godina starosti. Takođe, Kantonalna služba je utvrdila da radni vijek apelanta iznosi 38 godina 6 mjeseci i 15 dana, a da ukupan staž ostvaren u BiH iznosi 33 godine 0 mjeseci i 5 dana, te da apelant ima ostvaren radni staž nakon 30. aprila 1992. godine kod oba nosioca osiguranja u Bosni i Hercegovini, odnosno kod Fonda PIO Republike Srpske i kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar. Kantonalna služba je nadalje utvrdila da ukupan radni staž apelanta, nakon 30. aprila 1992. godine, ostvaren kod Fonda PIO Republike Srpske iznosi (u ukupnom iznosu) 28 mjeseci, a priznati radni staž nakon 30. aprila 1992. godine ostvaren kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar ukupno iznosi 9 mjeseci, te da je radni vijek pokriven penzijskim stažom od ¾, a da navršeni penzijski staž pokriva 1/3 i više radnog vijeka. Na osnovu utvrđenog, Kantonalna služba je zaključila da su ispunjeni uslovi za sticanje prava na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Na osnovu utvrđenih činjenica Kantonalna služba je utvrdila da se invalidska penzija apelantu utvrđuje u visini od 71,71% penzijskog osnova i iznosi 201,974563 KM, a ovako utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar i iznosi 49,1289 KM.

4. Protiv rješenja Kantonalne službe apelant je izjavio žalbu. Federalni zavod PIO/MIO Mostar donio je rješenje broj 01/1-1140268833 od 5. decembra 2006. godine kojim je odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Kantonalne službe odbijena i prvostepeno rješenje potvrdio.

5. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-U-07-000033 od 3. avgusta 2007. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog nakon izvršenog uvida u spis ocijenio da tužba apelanta nije osnovana jer je drugostepeni organ na bazi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo tj. relevantne odredbe Sporazuma i u pravilno provedenom postupku donio pravilnu i zakonitu odluku. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju akta koji je apelant pobio tužbom detaljno objašnjen način obračuna srazmjernog dijela invalidske penzije i pri tome je uzeto u obzir 9 mjeseci penzijskog staža ostvarenog kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar koji pokriva područje Federacije BiH, i to za period od 1. maja 1992. godine do 7. novembra 1992. godine i od 3. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a na šta je apelant upućivao u tužbi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je upravni organ pogrešno ocijenio da je staž osiguranja nakon 30. aprila 1992. godine apelant ostvario kod više nosilaca osiguranja. Kantonalni sud je zaključio da upravo to proizilazi iz stanja spisa, pogotovo iz rješenja Fonda PIO Republike Srpske od 2. septembra 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da je ovim rješenjem Fonda PIO Republike Srpske u postupku priznavanja prava na srazmjeran dio invalidske penzije u ukupan staž apelanta kao osiguranika uračunat staž navršen u bivšoj BiH a koji je na dan donošenja iznosio 29. godina 11 mjeseci i 13 dana. Zbog navedenog, Kantonalni sud je cijenio kao neosnovane navode apelanta da mu je staž koji je ostvaren na području koje sada pokriva Federalni zavod PIO/MIO Mostar ponovo trebao biti priznat. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanta da su pogrešno primijenjene odredbe člana 5.,6., 7. i 8. Sporazuma. Kantonalni sud je utvrdio da je u skladu sa navedenim Sporazumom Fond PIO Republike Srpske odredio srazmjeran dio invalidske penzije, a Federalni zavod PIO/MIO Mostar srazmjerni dio penzije koji pada na teret ovog zavoda.

6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se žali da su Kantonalni sud i upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje odnosno pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Federalni zavod PIO/MIO Mostar pogrešno utvrdio da je nakon 30. aprila 1992. godine penzijski staž ostvario kod više nosilaca osiguranja. Apelant navodi da je u ranijem postupku (u rješenju koje je prethodilo donošenju osporenog rješenja) već utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu i bio prijavljen kod Federalnog Zavoda kao posljednjeg nosioca osiguranja i po tom osnovu kod Federalnog zavoda ostvario staž osiguranja u periodu od 1. maja 1992. godine do 7. novembra 1992. godine te od 3. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud, zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i, usljed toga, na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav

1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da osporena presuda Kantonalnog suda, kao i rješenja donesena u upravnom postupku sadrže jasna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, na osnovu provedenog postupka, stanja iz spisa kao i na osnovu rješenja koje je donio Fond PIO Republike Srpske od 2. septembra 2002. godine, uz primjenu relevantnog materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sud i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe navedenog Sporazuma. Stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Mada nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je prekršeno pravo iz navedenog člana, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je ovaj član prekršen u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/07 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio