Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2767/07 (N. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2767/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2767/07, rješavajući apelaciju Nikole Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Mandića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

471/05 od 19. juna 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2133/02 od 11. januara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-114/02 od 16. jula 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke , podnio je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-471/05 od 19. juna 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2133/02 od 11. januara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-114/02 od 16. jula 2002. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Krajina Osiguranje d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete navodeći da je teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se desila 17. juna 1985. godine, koju je skrivio (pravosnažno utvrđeno u krivičnom postupku) Nebojša Janković, koji je u to vrijeme bio osiguranik kod ZOIL „Sarajevo“ Sarajevo, te je tuženi dužan da mu isplati štetu za koju je odgovoran.

3. Osnovni sud je donio presudu P-114/02 od 16. jula 2002. godine kojom je odbio u cijelosti apelanta sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Istom presudom Osnovni sud je obavezao apelanta da tuženom plati troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka, a odlučujući po prigovoru nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja, koje je istakao tuženi, utvrdio da tuženi nije pasivno legitimisan jer nije pravni sljednik bivšeg ZOIL „Sarajevo“ iz Sarajeva. Osnovni sud je našao da je osnovan i prigovor zastare te se s tim u vezi pozvao na odredbe člana 378. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je utvrdio da je štetni događaj nastupio 17. juna 1985. godine, a da je apelant podnio tužbu 12. marta 1994. godine. Osnovni sud je naveo da je zastara nastupila u skladu sa članom

377. ZOO, kojim je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je propisan duži rok zastare, zahtjev zastarijeva kada protekne vrijeme predviđeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Osnovni sud je naveo da je rok zastare za predviđeno krivično djelo dvije godine, pa je u skladu sa tim prigovor zastare osnovan. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je teret dokazivanja na strani apelanta (tužitelja), te da treba da iznese sve činjenice i dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na ročištu 15. februara 1996. godine naloženo apelantu da dostavi kompletnu medicinsku dokumentaciju, ali apelant istu nije dostavio do zaključenja glavne rasprave, pa je Osnovni sud zaključio da su neosnovani navodi apelanta o operaciji srca, ugradnje pejsmejkera i troškova liječenja.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu Gž-2133/02 od 11. januara 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da odluku prvostepenog suda o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog, kao i razloge za tu odluku, ne može prihvatiti kao pravilne i zakonite. Pozivajući se na stanovište zauzeto je u Oduci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-35/00 od 26. juna 2003 godine i dajući ostale razloge Okružni sud je utvrdio da je tuženi stvarno-pasivno legitimisan za naknadu predmetne štete. Međutim, u vezi sa prigovorom zastarjelosti potraživanja apelanta (koji je prvostepeni sud prihvatio) Okružni sud je naveo da je u potpunosti prihvatljiv zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da su za odluku prvostepenog suda o zastarjelosti potraživanja dati razlozi. Okružni sud je naveo da se štetni događaj - saobraćajna nezgoda desila 17. juna 1985. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je učesnik saobraćajne nezgode i osiguranik tužene oglašen krivim zbog predmetne saobraćajne nezgode krivičnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-802/89 od 16. septembra 1989 godine, koja je postala pravosnažna16. septembra 1989. godine. Okružni sud je naveo da je apelant tužbu za naknadu štete protiv tuženog podnio prvostepenom sudu 12. marta 1994 godine. Okružni sud se pozvao na član 360. ZOO, kojim je određeno da zastarjelošcu prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (stav 1.), da zastarjelost nastupa, kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze (stav 2.) i da se sud ne može obazirati na zastarjelost, ako se dužnik na nju nije pozvao (stav 3.). Okružni sud je istakao da je članom 380. ZOO propisan rok zastare kod ugovora o osiguranju, te je citirao član 380. ZOO kojom je definisano da potraživanja ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Nadalje, Okružni sud je istakao da je stavom 5. člana 380. ZOO određeno da neposredan zahtjev treće oštećene osobe, prema osiguravaču zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu. Okružni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju osiguranik odgovoran za štetu apelantu oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja, te je utvrdio rokove zastare za krivično gonjenje u skladu sa Krivičnim zakonom (tri i šest godina od dana učinjenog krivičnog djela).

5. Okružni sud je nadalje istako da je zastarjelost potraživanja naknade štete predviđena članom

376. ZOO te je u stavu 1. određen subjektivni rok zastarjelosti od tri godine (od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo) a u stavu 2. objektivni rok zastarjelosti od pet godina (od kada je šteta nastala). Takođe, Okružni sud je utvrdio da je članom 377. ZOO stav 1., određeno da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Okružni sud je naveo da je krivičnim postupkom koji je vođen protiv osiguranika tuženog u predmetu K802/89 prekinuto je zastarijevanje predmetnog potraživanja apelanta, a zastarjelost je počela ponovo teći od dana kada je krivični postupak pravosnažno okončan (član 392. stav 3. ZOO), dakle, dana 16. septembra 1989. godine.

6. Okružni sud je utvrdio da je, računajući zastarjelost u skladu sa članom 380. stav l. ZOO (od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo) rok od 3. godine predviđen članom 376. stav 1. ZOO istekao 1. decembara 1992. godine. Obzirom da je tužba apelanta podnesena 12. marta 1994. godine, i da je u prvostepenom postupku tužena strana istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, prema stavu Okružnog suda tužbeni zahtjev apelanta je valjalo odbiti, na osnovu člana 160. stav 1. u vezi sa članom 380. tačka 5. ZOO. Okružni sud je naveo da je neosnovana žalba apelanta da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo za odluku o zastarjelosti potraživanja apelanta. S tim u vezi Okružni sud je utvrdio da je apelant prvostepenom sudu, protiv tužene, radi naknade štete sa istim činjeničnim osnovom podnio tužbu dana 11. februara 1994. godine, ali je povukao.

7. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu Rev-

471/05 od 19. juna 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana i da apelant neosnovano navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da zastarijevanje potraživanja naknade štete koje je prekinuto vođenjem krivičnog postupka počinje ponovo da teče od datuma pravosnažnosti presude kojom je štetnik oglašen krivim za krivični događaj iz kojeg je šteta nastala, bez obzira da li je u krivičnom postupku istaknut imovinsko pravni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom događaju rok zastare počeo teći (za sve vidove štete) dana 16. oktobra 1989. godine, kada je krivična presuda postala pravosnažna. Vrhovni sud je naveo da je potraživanje apelanta iz tužbe od 12. marta 1994. godine zastarilo. Vrhovni sud je istakao da je o zastari sve valjane razloge dao drugostepeni sud. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelant u pravu kada ističe da nije istekao objektivni rok od 5 godina, iz člana 367. stav 2. ZOO, ali, prema stavu Vrhovnog suda, apelant nije u pravu kada smatra da prigovor zastare koji je istako tuženi neosnovan. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da potraživanje naknade prouzrokovane štete nije zastarilo samo ako su održana oba roka - subjektivni i objektivni iz člana 376. stav 2. ZOO. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda ako je bilo koji od tih rokova istekao nastupila je zastara. Vrhovni sud je takođe naveo da je na ročištu 15. februara 1996. godine naloženo apelantu da dostavi kompletnu medicinsku dokumentaciju, pa sud smatra da nisu osnovani i dokazani navodi apelanta u pogledu operacije srca, ugradnje pejsmejkera i troškova liječenja, kao i drugi revizioni prigovori.Vrhovni sud je zaključio da drugostepena presuda nema nedostataka i odbio reviziju.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava presude, jer smatra da su redovno sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO. Apelant smatra da su sudovi pogrešno razmotrili pitanje zastare, odnosno sporno je do kada je liječenje apelanta trajalo, a od tog momenta, prema stavu apelanta, apelant saznaje za štetu. Apelant navodi da je u momentu podnošenja tužbe apelant još bio na liječenju, a što sudovi nisu cijenili, a bili su u obavezi da to urade.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama, kojima je njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, a prije njega Kantonalni i Općinski sud dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom i pozivajući se na relevantne zakonske odredbe na osnovu čega su izveli zaključak da je tužbeni zahtjev apelanata zastario. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje zaključke dali jasna i razumna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, te stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2767/07 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio