Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2788/07 (M. M.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2788/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2788/07, rješavajući apelaciju Mija Mišure, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mija Mišure podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-00 1011 od 7. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000211 05 P od 19. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Mišura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednički advokatski ured Sesar-Ćurić-Miletić, podnio je 22. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-00 1011 od 7. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000211 05 P, od 19. aprila 2007. godine
2. Općinski sud je donio presudu broj 07 58 P 000211 05 P, od 19. aprila 2007. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu „Euroherc“ osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 7.5000 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je izvršen uvid u policijsku dokumentaciju, medicinsku dokumentaciju za apelanta, saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke i saslušanja svjedoka, uviđaja na licu mjesta uz prisustvo vještaka saobraćajne struke, odlučio da obije zahtjev apelanta. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da se desila saobraćajna nesreća, ali je apelant nije odmah prijavio već sljedeći dan, pa je o istoj sačinjena samo službena zabilješka. Nadalje, Općinski usud je utvrdio da se u vezi sa saobraćajnom nesrećom izjasnio apelant, koji je naveo da brzina kretanja vozila apelanta iznosila oko 40 km/h da je u blagom zavoju iz suprotnog pravca išlo na njega nepoznato vozilo, pa je apelant kako bi ga izbjegao sišao sa asfalta gdje ga je zanio pijesak i vozilom udario u stub, dok je nepoznato vozilo nastavilo kretnje bez zaustavljanja. Općinski sud je naveo da je apelant izjavio da je izgubio svijest neposredno nakon udara, a nesreću je naknadno prijavio jer je završio u bolnici, a nakon izlaska iz bolnice nastavio sa liječenjem, što je objektivizirao medicinskom dokumentacijom.
3. Tuženi je u toku postupka osporio da je uzrok nesreće nepoznato vozilo pa je naveo da je nesreću skrivio apelant. Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka saobraćajne struke, kojem je sud poklonio vjeru kao objektivnom i stručnom ne može se sa sigurnošću utvrditi da je do nesreće došlo na način kako je to apelant opisivao. Općinski sud je naveo da je vještak tek dao mogućnost da je do nesreće došlo uslijed nailaska NN vozila iz suprotnog smjera, zbog čega apelant u krivini nastavlja da vozi pravo i ostvaruje kontakt sa stubom. Općinski sud je naveo da je vještak svoj nalaz dao na osnovu pokazatelja utvrđenih na uviđaju na licu mjesta, i na osnovu fotografija o oštećenju vozila apelanta. Općinski sud je nadalje naveo da je vještak dao mišljenje da je moguća apelantova varijanta ali se ta varijanta ne može tehničkim putem dokazati, što znači da se nalaz vještaka zasniva na pretpostavci jer nema nikakvog drugog relevantnog podatka o nastanku nesreće osim izjave apelanta. Općinski sud je naveo da iskaz svjedoka koji su našli apelanta nakon nesreće nije relevantan za konkretnu pravnu stvar, jer nisu vidjeli nesreću. Zbog navedenog, pozivajući se na član 123. stav 1. i 2. i član 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da je teret dokazivanja na strani tužitelja, u ovom slučaju apelanta, Općinski sud je zaključio da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao da je NN vozilo bilo uzrok nesreće, odnosno postojanje adekvatne uzročne veze, pa Općinski sud nije mogao obavezati tuženog na naknadu samo na osnovu pretpostavke, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta odbio.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-
0-Gž-07-00 1011 od 7. septembra 2007. godine kojim je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenog postupka odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizilazi da se apelant vozilom kretao prema Prozoru, i da je njegova brzima u kontaktu sa stubom iznosila 45 km/h, a da se brzina kretanja u krivini ne može utvrditi. Kantonalni sud je nadalje naveo da je vještak utvrdio da je moguće da je do nesreće došlo uslijed nailaska NN vozila iz suprotnog smjera, a i da je moguće da je apelant zbog kretanja brzinom veće od dozvoljene zbog proklizavanja sletio sa kolovoza. Kantonalni sud je istakao da je vještak na glavnoj raspravi istakao da je brzina orijentaciono određena, te da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da je vještak izjavio da je brzina u fazi kontakta i kretanja vozila iznosila 45 km/h kretanja i a da ne stoje žalbeniui prigovori apelanta da je vještak izjavio da se apelant kretao brzinom od 45km/h. Kantonalni sud je takođe naveo da je vještak izjavio da nije bilo kontakta vozila apelanta sa NN vozilom, a što je suprotno izjavi apelanta da ga je NN vozilo „ogrebalao u zadnji lijevi dio“. Takođe, Kantonalni sud je naveo da svjedoci nisu bilo očevidci događaja, a iz medicinskog nalaza ne proizilazi da je apelant zadržan u bolnici već ga je jedan od svjedoka vratio kući. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je apelant nesreću prijavio tek 13 dana nakon nesreće, što proizilazi iz službene zabilješke Policijske stanice Prozor - Rama, (čak nije naveo ni kada se nesreća desila). Zbog svega navedenog po ocjeni Kantonalnog suda, u skladu sa članom 123. i 126. ZPP prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu postojanja nepoznatog vozila pa je sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Apelant se navodi da nisu utemeljene tvrdnje u osporenim presudama da nije dokazao svoje navode. S tim u vezi, apelant ističe da sve ide u prilog njegovoj tvrdnji o nastanku nesreće (nalaz vještaka medicinske struke), a naročito činjenica da je apelant rođen nedaleko od mjesta gdje se nesretni slučaj desio, kao i da mu ne bi „palo na pamet“, da izmisli nesreću i NN vozilo. Apelant nadalje ukazuje da nesreću nije odmah prijavio, a što ukazuje i na činjenicu da je bio teško ozlijeđen. Zbog svega navedenog apelanta smatra da osporene presude imaju nedostatke. Takođe, apelant navodi da je i vještak naveo da je do nesreće moglo doći na način kako apelant opisuje, a čemu sudovi nisu poklonili vjetru. Apelant navodi da ne bi udario u stub da ga nešto nije primoralo na to.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)..
9. U vezi sa navodima apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Također, apelant ne navodi, niti je Ustavni sud pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni u postupku, te da je imao priliku iznijeti svoje dokaze i osporiti dokaze suprotne strane lično i putem advokata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović