Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/07 (Ž. G.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-536/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 536/07, rješavajući apelaciju Željka Glancera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Glancera podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-
000 619 od 7. decembra 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Glancer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 7. decembra 2006. godine.
2. Apelant je podnio tužbu 7. novembra 2003. godine pred Osnovnim sudom u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv DI „Borja“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate neisplaćenih plata. U tužbi je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati plate za period od 1. maja 2001. godine do 31. avgusta 2003. godine, uz zakonsku zateznu kamatu kao i da Fondu PIO uplati neuplaćene doprinose za penzijsko - invalidsko osiguranje za period od 1999.-2003. godine. Apelant je 11. oktobra 2005. godine podnio podnesak koji je naslovio «dopuna tužbe», kojim je u suštini postavio novi tužbeni zahtjev. Naime, apelant je u „dopuni tužbe“ zatražio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu isplati iznos od 2.585 KM za period od 1. maja 2003. godine do 24. septembra 2004. godine, uz pripadajući zakonsku kamatu. Apelant je također naveo da je došlo do statusnih promjena tuženog, jer je nad istim otvoren stečajni postupak, pa je zatražio i da mu sud isplati obračunatu zakonsku kamatu na iznos koji mu je priznat u stečajnom postupku.
3. Osnovni sud donio je Presudu broj Rs 44/03, od 5. jula 2006. godine, kojom je utvrdio da je „osnovano potraživanje tužioca [apelanta] da se tuženi obaveže da mu kao bivšem radniku isplati dug od 2585,00 KM za neisplaćene plate u periodu od 1. maja 2003. godine do 25. septembra 2004. godine, uz zakonsku kamatu za svaki pojedinačni iznos i obračunatu zateznu kamatu za period od 1. septembra 1998. godine do 30. aprila 2003. godine na iznos od 2610,00 KM uz zateznu kamatu“. U preostalom dijelu, u kojem je apelant tražio isplatu potraživanja, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je nad tuženim otvoren stečajni postupak 25. marta 2005. godine, kao i da tuženi apelantu nije isplatio plate za period od 1. maja 2003. godine do 25. septembra 2004. godine. Osnovni sud je nadalje istakao da je među stranama sporno da li je tužba blagovremena, u skladu sa članom 55. stav 4. Zakona o stečaju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 67/2002), kao i da je sporan osnov i isplata potraživanja apelanta. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti prigovor neblagovremenosti tužbe, obzirom na odredbu člana 55. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, kojom je regulisano da nakon otvaranja stečajnog postupka pravne sporove koje se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik ta potraživanja ospori. Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu 2003. godine, a da je dopunom tužbe od 11. oktobra 2005. godine samo je nastavljen parnični postupak radi potraživanja apelanta koje je osporeno u stečajnom postupku, zbog čega je Osnovni sud smatrao da je tužba blagovremena, jer je apelant prijavio svoja potraživanja, a za nepriznata potraživanja nije propustio rok od 30 dana. Nadalje, odlučujući o osnovanosti potraživanja apelanta iz tužbe, Osnovni sud je cijenio da ova obaveza postoji, te da je ovakav zahtjev osnovan i u skladu sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku, kojim se samo priznaje ili osporava neko potraživanje povjerioca. Osnovni sud je naveo da je iz istog razloga za potraživanja apelanta koja mu nisu priznata u stečajnom postupku nije mu sudskom odlukom mogla biti dosuđena isplata, jer bi bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike tuženog, zbog čega je zahtjev za isplatu potraživanja odbijen kao neosnovan.
4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-
Gž-06-000 619, od 7. decembra 2006. godine, kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Okružni sud je istako da je predmet spora zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime neisplaćenih plata i obračunatih zateznih kamata isplati određene iznose, a zahtjev je zasnovao na činjenici da mu je tuženi ostao dužan, zbog čega trpi štetu. Okružni sud je nadalje, naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme, da mu za određeni period nisu isplaćene plate zbog čega je podnio tužbu 7. novembra 2003. godine, da je otvoren stečajni postupak nad tuženim 25. marta 2005. godine, da nije nakon otvaranja stečajnog postupka nije donijeto rješenje kojim se sudski postupak prekida, da je prvo ispitno ročište pred stečajnim sudom održano 8. juna 2005. godine, na kojem su apelantu i ostalim radnicima priznata potraživanja na ime plata za period od 1. septembra 1998. godine do 30. aprila 2003. godine, a da je apelant podnio dopunu tužbe dana 11. oktobra 2005. godine za sporni period i kamate, pa kako mu nisu isplaćene naknade plata za sporni period a dopuna tužbe sadrži potraživanja koja su predmet ispitnog ročišta održanog 14. septembra 2005. godine i tužba egzistira prije i poslije ispitnog ročišta, Osnovni sud je zaključio da je tužba blagovremena i tužbeni zahtjev za neisplaćena potraživanja usvojio. Okružni sud je u vezi sa ovim ocijenio da žalba osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prije svega, Okružni sud je utvrdio da je, iako je konstatovao da je nad tuženim otvoren stečaj, prvostepeni sud vodio postupak kao da to nije desilo, pa je i u samom nazivu tuženog propustio da navede da je stečaj otvoren, što je suprotno odredbi člana 90. Zakona o stečajnom postupku. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je potraživanje apelanta bilo predmet ispitivanja na ročištu od 14. septembra 2005. godine, kao i da je ova potraživanja apelant prijavio u stečajnom postupku, a stečajni upravnik osporio, te da je tužba apelanta blagovremena i dozvoljen a u smislu odredbe člana 55. stav 4. Zakona o stečajnom postupku. Okružni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je rješenjem Osnovnog suda otvoren stečajni postupak nad tuženim 25. marta 2005. godine i da su povjerioci pozvani da prijave svoja potraživanja u skladu sa članom 110. Zakona o stečaju. Osim toga, kao nesporno je utvrđeno da je stečajni upravnik u skladu sa članom 110. Zakona o stečajnom postupku sastavio spisak svih potraživanja do otvaranja stečaja, koji je potpisao i apelant za potraživanja od 2001. godine do 1. aprila 2003. godine. i od 25. septembra 2004. godine do 25. marta 2005. godine. Okružni sud je naveo da je već tada apelant znao koja su mu potraživanja priznata od strane stečajnog upravnika pa je razliku potraživanja trebao prijaviti ukoliko je smatrao da mu potraživanja nisu u cijelosti obuhvaćena. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz tabele stečajnog upravnika proizilazi da je potraživanja koja su predmet sudskog spora (neisplaćene plate za period od 1. maja 2003. godine do 25. septembra 2004. godine) stečajni upravnik prijavio, ali ih je osporio jer radnici u tom periodu nisu radili kod tuženog. Okružni sud je nadalje utvrdio da je predstavnik radnika istakao prigovor na ovo, ali u vezi sa istim nije poduzeo nikakve daljnje radnje iako je imao pouku o pravnom lijeku. Dakle, Okružni sud je konstatovao je samo stečajni upravnik prijavio potraživanja, dok apelant ništa nije prijavio. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da za blagovremenost tužbe nije od značaja činjenica kada je podnijeta, tj. nije važno što je ista podnijeta 2003. godine, u smislu člana 55. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, iz razloga što se svi postupci otvaranjem stečaja prekidaju po sili zakona. Okružni sud naveo da nije od uticaja na rješavanje stvari ni činjenica da prvostepeni sud nije donio rješenje o prekidu postupka, jer se radi o deklaratornom rješenju. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelant dopunio tužbu, a dopuna tužbe je poslana na odgovor tuženom dana 9. marta 2006. godine, pa je dakle, parnica počela teći u skladu sa članom 60. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) slanjem „dopune tužbe“ na odgovor tuženom. U vezi sa navedenim, Okružni sud je naveo da prekidom postupka po sili zakona zbog otvaranja stečaja nad tuženim apelantu nije uskraćeno pravo na vođenje daljnjeg postupka i ostvarivanje potraživanja prema tuženom. Okružni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da svoje potraživanje prijavi u stečajnu masu, pa ukoliko u stečajnom postupku potraživanje bude osporeno tada bi bio upućen na parnicu. Da bi ostvario svoje pravo, prema stavu Okružnog suda, apelant je trebao u skladu sa članom 46. stav 1. u vezi sa članom 110. st. 3. i 4. Zakona o stečajnom postupku prijaviti svoja potraživanja u roku od 30 dana, odnosno u smislu odredbe člana 115. Zakona o stečaju najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta. Okružni sud je utvrdio da je tužba apelanta nedozvoljena i neblagovremena u skladu sa odredbama Zakona o stečaju, jer apelant razliku potraživanja nije prijavio u stečajnu masu, a potraživanja koja je tražio tužbom prijavio je stečajni upravnik, ali ih je i osporio na prvom ispitnom ročištu 8. juna 2005. godine. Kako je Okružni sud utvrdio da je apelant tužbu podnio 11. oktobra 2005. godine (datum kada je apelant podnio„dopunu tužbe“) zaključio da je tužba podnesa nakon isteka prekluzivnog roka te je u skladu sa odredbom člana 224. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio.
5. Apelant se žali da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešne primjene člana 55. stav 3. Zakona o stečajnom postupku od strane Okružnog suda. Apelant ističe da je pokrenuo postupak 2003. godine, a stečajni postupak je otvoren 2005. godine. Apelant navodi da je podnio tužbu prije otvaranja stečajnog postupka, tuženi su upustio u parnicu, te je irelevantno što je tuženi izvršio obračun potraživanja radnika nakon otvaranja stečajnog postupka, jer se to moglo odnositi samo na radnike koji do tada nisu zatražili odlučivanje po njihovom zahtjevu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U skladu sa navedenim Ustavni sud primjećuje, a što je nesporno, da je apelant pokrenuo postupak 7. novembra 2003. godine, a da je postupak okončan donošenjem odluke Okružnog suda kojom se tužba odbacuje. Apelant osporava odluku Okružnog suda kojom je tužba odbačena, navodeći da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer je parnični postupak pokrenut prije otvaranja stečajnog postupka.
9. U konkretnom slučaju Okružni sud, čije rješenje apelant osporava apelacijom, je tužbu odbacio iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije svoje potraživanje prijavio u stečajnu masu (a što je morao učiniti, pa tek ukoliko mu u stečajnom postupku isto bude osporeno pokrenuti parnični postupak i to u roku predviđenom Zakonom o stečajnom postupku), zbog čega je utvrdio da je apelantova tužba neblagovremena. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Okružni sud utvrdio da apelant nije prijavio svoja potraživanja na prvom ispitnom ročištu, a ni naknadno, tako da stečajni upravnik nije ni mogao osporiti potraživanja apelanta, zbog čega je utvrdio da apelantova tužba nije ni dozvoljena. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao prijaviti svoje potraživanje u stečajnu masu, u zakonom propisanom roku i na način utvrđenom zakonom, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neprijavljivanjem potraživanja u stečajnu masu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te Okružni sud, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, nije mogao meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović