Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/07 (D.o.o. «Eurozanos» Cazin)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2660/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2660/07, rješavajući apelaciju D.o.o. «Eurozanos» Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.o.o. «Eurozanos» Cazin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-
0-PŽ-07-000 187 od 6. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Mals-736/04 od 23. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.o.o. «Eurozanos» Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnio je 29. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-PŽ-07-000 187 od 6. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mals-736/04 od 23. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mals-736/04 od 23. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-PŽ-07-000 187 od 6. avgusta 2007. godine, apelant je obavezan isplatiti d.o.o. «Poziaa» Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužitelj) 1.600,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17. decembra 1999. godine do konačne isplate i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.065,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja. Stavom dva dispozitiva presude odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
3. Nakon izvođenja dokaza u postupku, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj za apelanta izvršio uslugu prevoza robe na relaciji Italija-Cazin, te da je za izvršenu uslugu apelantu ispostavio račun br. 60/99 od 2. decembra 1999. godine na iznos od 1.600,00KM, koji apelant nije platio. Apelant u toku postupka istakao prigovor da mu je uslugu prevoza izvršilo preduzeće d.d. «Krupatrans» Bosanska Krupa (u daljnjem tesktu: «Krupatrans») i da je ovom preduzeću platio sporni prevoz virmanom od 17. decembra 1999. godine. Sud je, međutim, ocjenom iskaza svjedoka R.E. i M.M i uvidom u sadržaj ugovora o ustupanju vozila br. 1150/09 od 8. oktobra 1999. godine zaključenog između tužitelja i «Krupatransa», utvrdio da u spornom periodu «Krupatrans» nije pružala za svoj račun usluge prevoza zbog blokade žiro-računa, već je svoja vozila iznajmljivala. Iz ovoga, prema mišljenju prvostepenog suda, proizlazi da je sporni prevoz za potrebe apelanta izvršio tužitelj. U vezi sa navodima apelanta da je sporno potraživanje po računu br. 184/99 od 1. decembra 1999. godine platio virmanom od 17. decembra 1999. godine na ime «Krupatransa», nakon iskaza vještaka finansijske struke i saslušanja svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je navedena uplata kod «Krupatransa» evidentirana kao uplata ranijeg dugovanja, te je navode apelanta da se radi o uplati za plaćanje spornog prevoza odbio kao neosnovane.
4. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku utvrdio sve odlučne činjenice, te da je na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je apelantov žalbeni prigovor da prvostepeni sud izvedene dokaze nije cijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) neosnovan, jer je prvostepeni sud sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo, te razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 123. ZPP određeno da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev", a odredbom člana 7. ZPP određeno je da su "stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice". Kantonalni sud je istakao da je među strankama nesporna činjenica da je sporni prevoz izvršen, ali da apelant nije dokazao da mu je usluge prevoza izvršio «Krupatrans», niti je dokazao činjenicu da je dug za izvršeni prijevoz, u iznosu od 1.600,00 KM, isplatio «Krupatransu». S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je u postupku tužitelj dokazao da je u spornom periodu imao zaključen ugovor sa «Krupatransom» na osnovu kojeg je «Krupatrans» iznajmio tužitelju kamion sa dokumentacijom potrebnom za međunarodni transport, da je tužitelj za svoj račun izvršio uslugu prijevoza za potrebe apelanta, te da je apelantu za izvršenu uslugu lično dostavio račun na sporni iznos od 1.600,00 KM koji apelant nije platio. Obzirom na navedene činjenice Kantonalni sud je zaključio da je valjan zaključak prvostepenog suda, pa je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je svoju naknadu za izvršeni prevoz izmirio.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su Općinski i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primjenili relevantne zakonske propise, te da nisu svjesno i brižljivo cjenili sve dokaze u skladu sa članom 8. i 123. ZPP. Apelant posebno naglašava da je uredno platio račun br. 184/99 od 1. decembra 1999. godine, virmanom od 17. decembra 1999. godine koji glasi na iznos od 1.600,00 KM, kao i da navedeni račun dokazuje da je sporni prevoz izvršio «Krupatrans», jer je pečat na računu i međunarodnom tovarnom listu od «Krupatransaa». Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti njegovu apelaciju, ukinuti presudu Općinskog suda broj Mals-736/04 od 23. aprila 2007. godine i presudu Kantonalnog suda broj 001-0-
PŽ-07-000 187 od 6. avgusta 2007. godine i predmet vratiti Općinskom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su Općinski i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)
9. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, već se samo paušalno pozvao na kršenje ovog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani, jer u apelaciji nema ništa što bi opravdalo apelantovu tvrdnju da mu je ovo pravo prekršeno.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović