Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/07 (S.K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2766/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2766/07, rješavajući apelaciju S. K. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kmž-07-000 006 od 6. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-

Km-07-000 002 od 18. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kmž-07-000 006 od 6. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Km-07-000 002 od 18. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-Km-07-000 002 od 18. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo - teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i ubistvo iz člana 148 stav 1. KZ RS. Nakon što mu je za krivično djelo teška krađa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, a za krivično djelo ubistvo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina, sud ga je na osnovu člana 42. st.1 i 2. KZ RS osudio na jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru počev od 31. januara 2007. godine do 18. juna 2007. godine. Istom presudom je odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava, a oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na građansku parnicu.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odluku donio nakon provedenog dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, 29. decembra 2006. godine, oko 17,00 časova u Bijeljini u ulici Luja Pastera broj 15, izvršio krivično djelo teške krađe u kući vlasništvo Ratka Mitrovića na način da je upotrebom fizičke sile otvorio ulazna vrata, ušao u kuću iz koje je nakon premetačine uzeo i sa sobom odnio jednu ogrlicu i naušnice od bijelog zlata, jednu ogrlicu od žutog zlata, vjenčanu zlatnu burmu, DVD« Samsung», fotoaparat marke «Skina», mobilni telefon marke «Simens A 50» i tri daljinska upravljača za TV, DVD i muzičku liniju, sve ukupne vrijednosti oko 1.000,00 KM, a zatim neke od navedenih predmeta prodao. Sud je također na osnovu provedenih materijalnih dokaza, iskaza svjedoka, oštećenih, provedenog vještačenja, te zapisnika o uviđaju utvrdio da je apelant 2. januara 2007. godine u vremenskom periodu između 19,00 i 23,30 časova na lokaciji zv. «Ruske njive» u Bijeljini, nakon upornog i neuspješnog ubjeđivanja mldb. Riste Kostića da prizna učešće u provalnoj krađi u kući Rajka Mitrovića, istog više puta udario metalnim pajserom po tjemenu glave i vratu, kojom prilikom mu je nanio više preloma kostiju krova i baze lobanje sa krvnom podlivenošću mekih moždanih opni lijeve polutine velikog mozga, zatim oštećenje gornjeg dijela dušnika i grla, te krvnu podlivenost ovog dijela vrata, sve do nivoa zglobova između ključnjače i grudne kosti, što je dovelo do smrti istog. Također, je tom prilikom uz pomoć Željka Došlo, sa njegovim automobilom prevezao Ristu Kostića do dvorišta osnovne škole «Jovan Dučić» u Bijeljini, te zatrpao u odlagalište šljake. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanje svjedoka optužbe, svjedoka odbrane i optuženog u svojstvu svjedoka, kao i vještaka za sudsku medicinu dr. Zdenka Cirhlarža, vještaka medicinske struke dr. Petka Grubača, spec. za nervne i duševne bolesti, predstavnika Centra za socijalni rad u Bijeljini, te provedenih materijalnih dokaza, na osnovu kojih je sud donio odluku i oglasio apelanta krivim.

4. Protiv navedene presude žalbu je izjavio apelant i istu je Okružni sud, Presudom broj 012-0-

Kmž-07-000 006 od 6. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu, potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da su neosnovani svi žalbeni navodi apelanta. Okružni sud je ocjenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se u radnjama apelanta stekli svi objektivni uslovi izvršenja krivičnih djela, da postoji konkretna radnja i protivpravnost kao i posljedica, što su elementi zakonskog bića krivičnih djela za koja je apelant oglašen krivim. Nadalje, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je postupak prema maloljetnom apelantu proveo u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), kojima je reguliran postupak prema maloljetnicima, budući da se radi o licu koje je učinilo krivično djelo kao maloljetnik, a koji je u vrijeme suđenja postao punoljetan i nije navršio 21. godinu života. Obzirom da je prvostepeni sud prilikom ocjene provedenih dokaza dao razloge za prihvatanje krivnje apelanta u odnosu na predmetna krivična djela koja je izvršio to, po ocjeni vijeća za maloljetnike, izreka presude nije nerazumljiva, iako sadrži nedostatke na koje je žalba ukazala. Sud je zaključio da uočeni nedostatci u presudi ne predstavljaju nedostatke koji imaju karakter odlučnih činjenica koji bitno utiču na sadržinu izreke presude i njenu razumljivost, budući da oni predstavljaju tehničke nedostatke, očigledne pogreške u pisanju, te da zbog tih nedostataka presuda nije nerazumljiva u kontekstu člana 303. stav 1. tačka j) ZKP, i da se kao takvi mogu otkloniti posebnim rješenjem saglasno članu 297. stav 1. ZKP. Sud je također, obrazložio da je zauzimajući ovakvo stajalište imao u vidu i odredbu člana 89. stav 1. KZ RS prema kojoj za krivična djela u sticaju sud izriče samo jednu kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud nađe da je istu potrebno izreći. Sud je istakao da odredbe ovog člana predstavljaju odstupanje od pravila koja postoje za punoljetne učinioce krivičnih djela u sticaju. S tim u vezi sud je istakao da nije bilo potrebno utvrđivati kazne maloljetničkog zatvora za svako djelo kako bi se izrekla jedinstvena kazna, nego da je dovoljno bilo da se za oba krivična djela, nakon što je našao da su ispunjeni uvjeti za izricanje maloljetničkog zatvora izrekne maloljetnički zatvor u određenom trajanju.

5. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima o kvalitetu i vjerodostojnosti značaja iskaza svjedoka optužbe Edževida Redžepovića Okružni sud istakao je da se kredibilitet ovog svjedoka ne može osporavati samo činjenicom da je on svoj iskaz dat u pripremnom postupku pred sudijom za maloljetnike na glavnom pretresu izmijenio tvrdnjom da je njegovo svjedočenje kao i svjedočenje pred Okružnim tužiocem te ovlaštenim službenim licem bilo iznuđeno od strane inspektora CJB Bijeljina. Sud je istakao da je sa aspekta vjerodostojnosti iskaz navedenog svjedoka dat u ovoj fazi postupka, u dijelu koji se odnosi na krivično djelo - teška krađa potpuno potvrđen priznanjem od strane apelanta, a u dijelu koji se odnosi na krivično djelo ubistvo upotpunjen obdukcionim zapisnikom, te vještačenjem vještaka za sudsku medicinu. Nadalje, Okružni sud je istakao da tvrdnja da je njegova izjava iznuđena prijetnjom od strane inspektora CJB Bijeljina nema nikakvog uporišta u izvedenim dokazima. Pogotovo kada se ima u vidu svjedočenje Željka Nedića koji se detaljno izjasnio na okolnosti svjedočenja pomenutog svjedoka u SJB, te njegovog zahtjeva da o tome svjedoči i pred Okružnim tužiocem. Okružni sud je ocijenio da je relevantno za ovaj postupak njegovo svjedočenje pred sudijom za maloljetnike. Tom razgovoru niti su prisustvovali inspektori CJB Bijeljina niti postoje bilo kakvi dokazi, čak ni indicije o pritiscima na njega bilo koje vrste. Sud je dalje istakao da se presuda može zasnivati na ovakvom iskazu , iako je svjedok od njega odstupio na glavnom pretresu, jer iako je dat pred sudijom za maloljetnike u pripremnom postupku, on je bio predmet glavnog pretresa, tj. kao dokaz iznijet na glavnom pretresu. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u obrazloženju presude dao razloge zbog čega nije prihvatio svjedočenje ovog svjedoka izneseno na glavnom pretresu, koji su relevantni i dovoljni, budući da zaista navedeni svjedok nije dao uvjerljive razloge za odstupanje od iskaza datog u pripremnom postupku. Nadalje, vjerodostojnost i istinitost ovog dokaza je provjerena i drugim dokaznim sredstvima, tako da je njegov iskaz cijenjen u uzajamnoj vezi sa drugim dokazima. S druge strane taj iskaz je cijenjen kao jedna cjelina, a potom je data ocjena njegove istinitosti i u pojedinim njegovim dijelovima.

6. U pogledu navoda apelanta da kod uračunavanja pritvora sud nije pravilno postupio, jer je njegovo trajanje ograničio sa 18. juni 2007. godine, tj. danom donošenja presude, a zatim isti produžio do upućivanja na izdržavanje kazne, Okružni sud je naglasio da nema sumnje da je sud ovo pitanje razrješio u skladu sa odredbama člana 93. stav 1. ZKP, kojim je propisano da će predsjednik vijeća koje je sudilo u prvom stepenu posebnim rješenjem odlučiti o tome kada se pojavi sumnja u to da li je uračunavanje pritvora pravilno obavljeno. Vezano za pitanje krivičnog djela ubistva za koje je apelant oglašen krivim Okružni sud je naveo da opis djela kako je dat u izreci presude takav da dovoljno konkretizuje radnje koje je učinio apelant i koje čine to krivično djelo i određuju apelanta kao njegovog izvršioca. Dakle njegove radnje su konkretizovane činjenicama i okolnostima koje obrazuju krivično djelo koje je u pitanju i kao takve se nesumnjivo i nesmetano izdvajaju od radnje i uloge drugog lica, Željka Došlo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je bitno da radnje onako kako su opisane u izreci presude sadrže sve bitne elemente krivičnog djela - ubistvo kako je to propisano u članu 148. stav 1. KZ RS, a opisivanje eventualne uloge Željka Došlo u odvoženju ubijenog Riste Kostića sa lokaliteta «Ruske njive» gdje se događaj i odigrao, u dvorištu osnovne škole «Jovan Dučić» samo nepotrebno opterećuju tu izreku, ali je ne čine nerazumljivom u odnosu na djelo koje je učinio apelant.

7. Apelant smatra, da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje po apelantovom mišljenju ogleda se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Naime, apelant navodi da su sudovi donijeli odluke iz kojih nije jasno za koje krivično djelo je izrečena sankcija, niti koja je sankcija uistinu izrečena. Nadalje, ističe da je Osnovni sud u postupku počinio bitne povrede krivičnog postupka jer je izreka presude nejasna, protivrječna izvedenim dokazima i razlozima, nema razloga o odlučnim činjenicama, a ono što se u njoj navodi je kontradiktorno izvedenim dokazima. Nadalje, ističe da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu proizvoljne ocjena izvedenih dokaza, jer je sud utvrdio njegovu krivicu na dokazu koji je doveden u sumnju mijenjanjem iskaza svjedoka, pa je jasno da se njegova veza sa radnjama izvršenja krivičnog djela morala utvrditi i drugim dokazima, kako materijalnim tako i ocjenom izjava drugih svjedoka, čime bi se potvrdili navodi svjedoka Edževida Redžepovića. Apelant navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu, jer je prvostepeni sud izrekom presude, suprotno KZ RS i Evropskoj konvenciji uračunavanje protvora ograničio sa 18. junom 2007. godine, tj. danom donošenja konačne odluke, a da je pri tome istom presudom produžio pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne, pa iz ovakve odluke prvostepenog suda proizilazi da u kaznu neće biti uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. juna 2007. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne 4. oktobra 2007. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kao i pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava što je po mišljenju apelanta rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je po mišljenju apelanta proisteklo iz pogrešne ocjene izvedenih dokaza, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe, svjedoci odbrane, i izvršio uvid u materijalne dokaze i to: nalaz vještaka za sudsku medicinu i vještaka medicinske struke specijaliste za nervne i duševne bolesti, zapisnik o uviđaju, zapisnik, o pregledu i obdukciji leša, skicu lica mjesta i fotodokumentaciju. Nadalje, Osnovni sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant oglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Osnovni sud je jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, dato je jasno obrazloženje zbog čega je iskaz svjedoka Edževida Redžepovića sud prihvatio kao vjerodostojan, iako je ovaj svjedok od njega odstupio na glavnom pretresu. U vezi sa navodima apelanta o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, a koje se odnose na nerazumljivost presude, Ustavni sud zapaža da su ovi žalbeni navodi bili predmet razmatranja i pred Okružnim sudom, koji je ocijenio da uočeni nedostatci ne predstavljaju nedostatke koji imaju karakter odlučnih činjenica koji bitno utiču na sadržinu izreke presude i njenu razumljivost. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca.

13. Nadalje, aplenat navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu, iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer je prvostepeni sud izrekom presude, uračunavanje protvora ograničio sa 18. junom 2007. godine, tj. danom donošenja odluke, a pri tome istom presudom produžio pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije štiti pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te detaljno navodi okolnosti pod kojima neko može biti lišen slobode i, također, navodi da svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa zakonom pri čemu zakon mora biti usklađen sa evropskim standardima i posebno Evropskom konvencijom. Ustavni sud razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapaža da je Osnovni sud posebnim rješenjem, saglasno članu 297. stav 1. ZKP ispravio presudu broj 080-0-Km-07-000 002 od 18. juna 2007. godine, i apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 18. juna 2007. godine do 4. oktobra 2007. godine. Nadalje, Okružni sud je razmatrajući ovaj žalbeni navod apelanta obrazložio da je prvostepeni sud postupio u svemu prema odredbama članu 93. stav 1. ZKP, kojima je propisano da će predsjednik vijeća koje je sudilo u prvom stepenu rješenjem odlučiti o tome kada se pojavi sumnja u to da li je uračunavanje pritvora pravilno obavljeno. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovni.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/07 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio