Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/07 (N.B.,)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2823/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2823/07, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-

06-000 248 od 3. jula 2007.godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-K-06-000 010 od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.B., (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupaju Asim Crnalić i Ismet Mehić advokati iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000 248 od 3. jula 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-K-06-000 010 od 28. novembra 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-K-06-000 010 od 28. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Frderacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH ), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 114. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH od apelanta su oduzete dionice upisane na njegovo ime u postupku privatizacije Privrednog društva UNIS «MOR» d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: Privredno društvo) u ukupnom iznosu od 30,42% vlasničkog kapitala kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Nadalje, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u visini koja će se odrediti posebnim rješenjem i da plati paušal u iznosu od 100 KM.

3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, u periodu od 16. aprila 1998. godine do 30. maja 2002. godine, kao odgovorna osoba u svojstvu direktora Privrednog društva u cilju da sebi pribavi imovinsku korist iskoristio svoj službeni položaj tako što je sam bez odluka Upravnog odbora (u daljnjem tekstu: UO) Privrednog društva izvršavao radnje na utrošku novčanih sredstava Privrednog društva prilikom otkupa certifikata kojima, je u postupku privatizacije stekao ličnu korist u vidu vlasništva nad preduzećem u procentu 30,42% ili izraženo u kapitalu preduzeća u vrijednosti 2.945.867,18 KM, te dao nalog i izvršio prijenos redovnih novčanih sredstava sa transakcijskog računa preduzeća na račun štednog depozita kase uzajamne pomoći kod PBS Filijala Bugojno u ukupnom iznosu od 180.000,00 KM tako što je navedeni iznos uplaćen na štednu knjižicu kase uzajamne pomoći u tri navrata. Nakon toga su navedena novčana sredstva u iznosu od 180.000,00 KM, na prijedlog sindikata preduzeća trebala biti dodijeljena radnicima tog preduzeća kao pozajmnica u određenim pojedinačnim iznosima radi kupovine certifikata na slobodnom tržištu, a sve zbog učešća tih radnika u privatizaciji otkupa preduzeća. Zatim, prilikom otkupa certifikata na slobodnom tržištu na prijedlog apelanta svi otkupljeni certifikati za iznos od 153.000,00 KM su bili preneseni na njegov jedinstven matični račun, da bi ih apelant dalje uložio u toku postupka privatizacije preduzeća i postao suvlasnik tog preduzeća u procentu od 30,42%. Zaključeno je da je apelant na taj način sebi pribavio imovinsku korist, a preduzeće oštetio u iznosu od 153.000,00 KM, čime je počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZ FBiH. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedoka odbrane, svjedoka optužbe i apelanta [optuženog] u svojstvu svjedoka kao i vještaka finansijske struke, na osnovu kojih je sud donio odluku i oglasio apelanta krivim.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-06-000 248 od 3. jula 2007. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio krivični zakon te apelanta oglasio krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, ocijenivši neosnovanim prigovore iz žalbe branioca apelanta da se radilo o finansijskom prekršaju. Po ocjeni Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, za koje je u žalbi navedeno da se ogleda u ograničenom izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka odbrane, neprihvatanja valjanim dokaza spiska radnika, zapisnika sa 8. sjednice UO od 25. aprila 2001. godine, uskraćivanja određenih pitanja i odgovora vještaku finansijske struke, onemogućavanja dopune vještačenja predočavanjem dokumentacije kase uzajamne pomoći. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud postupio u okviru svojih ovlaštenja u skladu sa članom 278. st. 1. i

2. ZKP FBiH u odnosu na moguće zabrane pitanja i odgovora, kao i odbijanje izvođenja pojedinih dokaza, na koje je apelant ukazao, a za koje postupanje su u pobijanoj presudi navedeni valjani razlozi. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni žalbeni prigovori o povredi odredbe člana 285. stav 5. ZKP FBiH, obzirom da je vještak finansijske struke saslušana direktno, unakrsno i dodatno od obje stranke i branioca, odnosno suda.

5. Obzirom da prvostepena presuda sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela kao i one od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona to, po ocjeni Vrhovnog suda izreka presude nije nerazumljiva, niti postoji protivrječnost razloga i izreke pobijane presude. Po ocjeni suda za sve odlučne i važne činjenice iz izreke pobijane presude, prvostepeni sud je naveo valjane razloge koji, suprotno žalbenim navodima apelanta da je postupao po odluci UO preduzeća, nisu dovedeni u pitanje. Sud je zaključio da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je neosnovano ukazano žalbom.

6. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju , koje je rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza i njihovoj relevantnosti, Vrhovni sud je obrazložio, da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze u smislu člana 296. stav 2. ZKP FBiH, navodeći jasne razloge šta prihvata ili ne prihvata i zašto. Nadalje, sud je istakao da tvrdnja apelanta da je postupao po odluci UO preduzeća o prijenosu novčanih sredstava sa računa preduzeća na račun štednog depozita kase uzajamne pomoći kod PBS filijala Bugojno nema nikakvog uporišta u izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom. U presudi je navedeno da je nesporno da su, kako je to finansijskim vještačenjem utvrđeno, sredstva na račun kase uzajamne pomoći uplaćena u tri navrata u ukupnom iznosu od 180.000,00 KM., te da su za taj iznos kupljeni certifikati u slobodnoj prodaji i to u iznosu od 153.000,00 KM dok je ostatak od 27.000,00 KM vraćen na račun preduzeća. Certifikati su prebačeni na jedinstven matični račun apelanta, iako su sredstva trebala biti dodijeljena radnicima preduzeća kao pozajmnica u određenim iznosima radi kupovine certifikata, međutim, tako nije postupljeno jer je cjelokupan iznos certifikata prebačen na račun apelanta koji je u toku postupka privatizacije preduzeća postao suvlasnik tog preduzeća u procentu od 30,42%. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant zloupotrijebio svojstvo odgovorne osobe u navedenom preduzeću, jer novčana sredstva preduzeća nije mogao koristiti u svrhu kupovine certifikata za privatizaciju preduzeća, koja zabrana je propisana članom 16. Zakona o privatizaciji preduzeća, niti je mogao vršiti izdvajanje sredstava iz tekućih prihoda preduzeća, a posebno to nije mogao bez potrebne odluke UO preduzeća. Po ocjeni Vrhovnog suda nije sporno da je apelant pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist upravo u navedenom procentu, u kojem je postao suvlasnik preduzeća, a što je ekvivalent vrijednosti od 153.000,00 KM za koji iznos je preduzeće oštećeno. Apelant je imao dovoljno vremena i mogućnosti da certifikate prenese na radnike u vrijednosti iznosa kako su se sami izjašnjavali, međutim tako nije postupio.

7. U pogledu žalbenih navoda apelanta o odluci o kazni i odluci o oduzimanju imovinske koristi u smislu člana 323. ZKP FBiH, Vrhovni sud je istakao da ovi žalbeni navodi nisu obrazloženi. Prema ocjenui Vrhovnog suda odluka prvostepenog suda o visini kazne je pravilna, kazna nije prestrogo odmjerena i ista odgovara prirodi i težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta, kao i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Također, Vrhovni sud je obrazložio da je pravilna odluka prvostepenog suda o oduzimanju imovinske koristi od apelanta, koja je donesena saglasno članu 114. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

8. Apelant smatra, da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud u postupku počinio bitne povrede krivičnog postupka jer je presuda nerazumljiva i protivrječna razlozima presude. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, apelant ističe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, tako da je izostalo pravilno utvrđenje činjenica u smislu da su sredstva iz tekućeg priliva preduzeća korištena za plaćanje cijene u postupku privatizacije državnog kapitala tog preduzeća. Nadalje, iz sadržaja apelacije evidentno je da ista suštinski ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, u navodima apelacije apelant posebno analizira nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, izvještaj finansijske policije FBiH, sadržaj iskaza pojedinih svjedoka. Također, apelant ističe da je ocjena dokaza bila očito proizvoljna, te da sud nije obrazložio zašto nije prihvatio svjedočenje svjedoka odbrane H.M. S.H. i F.M za razliku od svjedoka optužbe. Apelant prigovara i na nalaz i mišljenje vještaka, te da pri vještačenju nije uzeta u obzir ključna dokumentacija kase uzajamne pomoći, te da je stoga vještačenje jednostrano i nepotpuno na štetu njegove odbrane. Stoga, činjenice koje je sud utvrdio na osnovu prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka nisu u potpunosti razjašnjene. Nadalje, apelant ističe da obrazloženje u pobijanim presudama ne zadovoljava obavezu poštivanja principa in dubio pro reo, navodeći da se u konkretnom slučaju to odnosi na odluku UO preduzeća koja se nalazi u orginalnom zapisniku sa 8. sjednice UO od 25. aprila 2001. godine. S tim u vezi apelant je istakao da je netačno činjenično utvrđenje da UO nije donio odluku da se sredstva ostvarena prodajom oštećenog repromaterijala, pozajme kasi uzajamne pomoći, na kojoj činjeničnoj pogrešci je zasnovana sudska odluka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja koje je proisteklo iz pogrešne ocjene izvedenih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U vezi sa navodima apelanta o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, a koje se odnose na nerazumljivost presude, da je presuda protivrječna razlozima presude, kao i navoda apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelant ne navodi, niti je Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca.

13. Ustavni sud uočava da apelant prigovara i na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te da pri vještačenju nije uzeta u obzir ključna dokumentacija kase uzajamne pomoći, te da je stoga vještačenje jednostrano i nepotpuno na štetu njegove odbrane. Također prigovara na manjkavost obrazloženja prvostepene presude u odnosu na iskaze svjedoka odbrane. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

11. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi redovni sudovi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je prihvatio nalaz vještaka finansijske struke koji ukazuju na odgovornost apelanta, smatrajući da nije potrebno vršiti dopunsko vještačenje. Naime, vještak finansijske struke je saslušana direktno, unakrsno i dodatno od strane branioca apelanta, odnosno suda Na temelju tog dokaza kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant počinio produženo krivično djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen, pri čemu je jasno obrazložio zašto je prihvatio odnosno zašto nije prihvatio pojedine dokaze. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. Nadalje, Kantonalni sud je posebno obrazložio žalbeni navod zašto nije prihvatio kao valjan dokaz priloženu fotokopiju zapisnika sa 8. sjednice UO preduzeća od 25. aprila 2001. godine, navodeći da za tu kopiju sudu nije predočen original, što se odnosi i na spisak radnika preduzeća na kojem je naveden iznos pozajmnice – kredita, koji te potpisan od strane članova komisije H.E. S.M i P.V. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio zašto nije prihvatio svjedočenje svjedoka odbrane H.M. S.H. i F.M., navodeći da su svjedoci odbrane u bitnom dali saglasne iskaze, a da je razlika između svjedoka optužbe i odbrane jedino u tome što su se svjedoci odbrane izjasnili da se ne smatraju oštećenim od strane apelanta, što po ocjeni suda nije od bitnog značaja, budući da nije našao dokazanim da su oštećeni radnici preduzeća, jer je utvrdio da je oštećeno samo preduzeće. U obrazloženju presude Kantonalnog suda i u odnosu na ove apelantove navode, kao i u odnosu na ostale navode Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

12. U vezi sa navodima apelanta da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava princip in dubio pro reo, Ustavni sud napominje da primjena principa in dubio pro reo garantira da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine bića krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U vezi s tim, kao i zaključkom Ustavnog suda koji je izložen u prethodnom stavu a odnosi se ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da su dokazi na koji ukazuje apelant, iskazi svjedoka odbrane, i nalaz vještaka finansijske struke cijenjeni u vezi sa ostalim dokazima, prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ova ocjena podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili za takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih presuda zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te zaključuje da navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, nisu utemeljeni.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovi.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/07 (N.B.,) | Sudska praksa | Aktio