Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2849/07 (E. H.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzetno materijalno osiguranje
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2849/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2849/07, rješavajući apelaciju Envera Hadžimešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Hadžimešića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001054 od 14. augusta 2007.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2045/04 od 13.
aprila 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1242/02-B od 30. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Hadžimešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je, 27. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 06-001054 od 14. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2045/04 od 13. aprila 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u Sarajevu broj P-1242/02-B od 30. jula 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1242/02-B od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2045/04 od 13. aprila 2006. godine, sud se oglasio nenadležnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanta podnesenom protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstva za boračka pitanja Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi novčanog potraživanja iz boračko – invalidske zaštite.
3. Općinski sud u obrazloženju presude, naveo je da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva po konačnom preciziranju tužbe, isplata razlike izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, neisplaćenog imovinsko materijalnog obezbjeđenja u zamrznutom iznosu, kao i razlike invalidnine i zamrznutog dijela invalidnine, za utvrđeni period, sve u ukupno preciziranom tužbenom zahtjevu od 44.456,39 KM, sa zakonskom kamatom, koja potraživanja apelant temelji na priznatim pravima na invalidninu i materijalno obezbjeđenje.. Kako postupak načina i obračuna isplate invalidnina kao i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja utvrđuje nadležni organ uprave, Općinski sud se oglasio nenadležnim, i tužbu odbacio pozivajući se na odredbe član 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO ), kojim propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku. Sud je dalje naveo da i odredbama člana 49. stav 1. i čl. 103 i 114. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima), propisana nadležnost organa uprave i postupak radi ostvarivanja navedenih prava. Sud je također obrazložio da nije nadležan da ocjenjuje zakonitost akta izvršne vlasti osim u upravnom sporu, pa samim tim nije ni mogao odlučivati o zakonitosti instrukcija, a u pogledu usklađivanja razlika na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2045/04 od 13. aprila 2006. godine, žalba apelanta odbijena je, kao neosnovana i Presude Općinskog suda, potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se oglasio nenadležnim i tužbu apelanta odbacio, pozivajući se na odredbe člana 7. Zakona o PIO kao i Zakona o osnovnim pravima. Sud je, također, istakao da u cjelosti prihvata razloge koje je naveo prvostepeni sud.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-001054 od 14. augusta 2007.godine, revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-2045/04 od 13. aprila 2006. godine, je odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su se nižestepeni sudovi odlučili presudom, iako je bilo pravilno da su odlučili rješenjem, međutim pravilno su se pozvali na odredbe člana 49. stav 2. Zakona o osnovnim pravima, kojima je propisano da način i rokove usklađivanja primanja utvrđuje organ uprave nadležan za pitanje boraca i vojnih invalida, te na odredbe čl. 103. i 114. istog zakona kojima je propisana nadležnost organa uprave i način vođenja postupka po pravilima općeg upravnog postupka. Sud je također istakao da je i odredbama člana 7. Zakona o PIO propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Kako ostvarivanje prava na isplatu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i razlike apelant može tražiti u upravnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da u parničnom postupku sud nije nadležan da odlučuje o apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su primjenom člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, odbacili tužbu apelanta zbog nenedležnosti suda.
6. Apelant, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom pravcu apelant je naveo da su sudovi ocijenili da se radi o aktu koji ne može biti predmet sudskog postupka i oglasili se apsolutno nenadležnim za odlučivanje o njegovom tužbenom zahtjevu radi novčanog potraživanja iz prava na boračko-invalidsku zaštitu, iako je u postupku pred sudom dokazao postojanje duga koji potražuje po osnovu Zakona o obligacionim odnosima. Apelant, također ističe da mu je postupanjem sudova uskraćeno legalno pravo na imovinu koju mu tuženi duguje, a koju kako navodi ne može ostvariti i pored dokaza koje je prezentirao sudu. Zbog svega navedenog apelant traži da se osporene odluke, ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, ili po mogućnosti da Vrhovni sudu donese za njega povoljnu odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo na život, je da nametne obavezu državnim vlastima da zaštite pravo svakoga na život, čemu slijedi zabrana namjernog lišavanja života, kao i druge garancije koje se odnose na zaštitu života ličnosti. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak u kojem je apelantova tužba, radi ostvarivanja prava na isplatu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, odbačena zbog nenadležnosti suda i povrede prava na život. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na imovinu, budući da se sudska zaštita u konkretnom slučaju pruža pokretanjem upravnog postupka kako je i upućen osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama ni na koji način ne dovodi apelantovo pravo na imovinu, pa su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović