Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/07 (R. D.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3267/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3267/07, rješavajući apelaciju Ramiza Drpljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Drpljanina, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
06-002 216 od 16. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Drpljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-002 216 od 16. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom, (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-
06-000 132 od 30. septembra 2006. godine, Osnovna škola «Alija Nametak» iz Visokog (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zeničko-dobojski kanton Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zastupani po Kantonalnom pravobranilaštvu iz Zenice, obavezani su da apelantu solidarno isplate ukupan iznos od 6.603,10 KM i to na ime razlike u plaći iznos od 4.310,66 KM i na ime razlike toplog obroka 607,09 KM, te na ime razlike regresa za 2003., 2004., i 2005., godinu ukupan iznos od 681,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu ovom sudu 7. marta 2006. godine protiv prvotužene i drugotuženog radi isplate razlike plaće, toplog obroka i regresa. Općinski sud je utvrdio da je apelant bio zaposlenik kod prvotužene na radnom mjestu administrativno financijskog radnika te da je primao naknadu za ishranu (u daljnjem tekstu: topli obrok) i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora (u daljnjem tekstu: regres) u iznosima koji su bili manji od iznosa utvrđenih čl. 30, 31, 37, 38, 39. i 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“, broj 53/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i da je primao plaću u iznosima koji nisu dostizali iznose najniže plaće. Općinski sud je na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke, na okolnost postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta utvrdio da apelantu pripada razlika između isplaćenih plaća i najniže plaće za utuženi period, razlika između isplaćene naknade za topli obrok i regres u odnosu na iznose propisane Kolektivnim ugovorom. Općinski sud je ukazao da se odredbom čl. 30, 37. i 38. Kolektivnog ugovora zaposlenicima garantuje isplata najniže plaće, naknada za regres na ime korištenja godišnjeg odmora u visini najmanje od 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH i naknada za topli obrok koji ne može biti manji od 25% prosječne plate u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora utvrđeno da osnovica za obračun plaće ne može biti niža od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, te da je prvotužena imala mogućnost, ali i obavezu da direktnom primjenom odredaba Kolektivnog ugovora obračuna plaću apelantu, s obzirom da je ista odrediva, a Kolektivni ugovor sadrži dovoljno parametara za takav obračun. Sud je u cjelosti prihvatio nalaz vještaka, koji je izvršio obračun visine osnovne plaće po odredbama Kolektivnog ugovora, i tužbeni zahtjev apelanta koji je u svemu bio usaglašen sa nalazom vještaka, u cjelosti usvojio. Sud je također istakao da je imao u vidu odredbe Aneksa o privremenom odlaganju primjene jednog broja članova Kolektivnog ugovora za koje je ocijenio da su bez značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je apelantovim tužbenim zahtjevom obuhvaćen kasniji period, tj. period nakon prestanka važenja navedenog Aneksa. Sud je također naveo da je apelantova tužba podnesena u zakonom propisanom roku, i da prema članu 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) nije nastupila zastara potraživanja, budući da se potraživanje odnosi za period od 10. marta 2002. godine do 3. augusta 2005. godine.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-002 216 od 16. oktobra 2007. godine, uvažio je žalbu drugotuženog i prvostepenu presudu preinačio, tako da je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženog, odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu prvotužene, i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate na ukupno dosuđenu razliku regresa od 681,15 KM, i odlučio da kamate za navedeno potraživanje teku od 7. marta 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom pobijanom dijelu žalba prvotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da apelant ima pravni osnov da zahtjeva ispatu razlike između već primljene plaće i iznosa najniže plaće, isplatu razlike već primljenih naknada za topli obrok i regres u odnosu na iznose utvrđene čl. 30. 31, 37, 38. 39. i 41. Kolektivnog ugovora. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje predmetnog spora, i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i obavezao prvotuženu da apelantu isplati iznos od 6.603,10 KM. Međutim, isto tako ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je obavezao drugotuženog da solidarno sa prvotuženom izmiri utvrđene obaveze prema apelantu. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da se u ovoj pravnoj stvari radi o isplati razlike plaća, naknade toplog obroka i naknade za korištenje godišnjeg odmora, te da drugotuženi u smislu odredbi čl. 39. i 41. Zakona o ustanovama («Službeni list RBiH», br. 6/92, 8/93 i 13/94) nije pasivno legitimisan, budući da nije apelantov poslodavac. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zakonske zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose razlike regresa za utvrđeni period dosudio počev od 1. januara (2004. 2005. i 2006. godine), budući da potraživanje isplate regresa ima karakter povremenog potraživanja te da, kamata na takva dospjela davanja teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Stoga, Kantonalni sud dosudio je kamate na ukupno dosuđenu razliku regresa od 681,15 KM., od dana podnošenja tužbe sudu, odnosno od 7. marta 2006. godine, pa do isplate shodno članu 279. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine FBiH», broj 29/03). Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao valjane razloge zašto nije prihvatio prigovor zastare samog prava u smislu člana 373. Zakona o obligacionim odnosima, kao ni prigovor da se visina razlike između isplaćene plaće i plaće po Kolektivnom ugovoru ne može izračunati prema parametrima iz Kolektivnog ugovora.
5. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan stav Kantonalnog suda da drugotuženi nije pasivno legitimisan iz razloga što nije poslodavac apelantu, a što je suprotno zakonskim propisima kojima je regulisano pitanje finansiranja osnovnog obrazovanja. Obzirom da se radi o sporu u kojem je kao prvotužena označena osnovna škola, to se kao materijalni propis mogo primijeniti samo Zakon o osnovnoj školi, čiji osnivač kao javne ustanove u državnoj svojini je Kanton. Nadalje, apelant je naveo da je Kantonalni sud zanemario činjenicu u vezi sa trezorskim poslovanjem, prema kojem se svi budžetski korisnici, među kojima i škola finansiraju preko jednog računa, tj. računa Kantona, pa se i na ovaj način može dovesti u pitanje zakonitost ovakve odluke. Apelant, dalje navodi da je očigledno da je na ovaj način povrijeđno i njegovo pravo na imovinu, budući da se radi o plaćama, te da je pravo na plaće imovinsko pravo koje je zaštićeno Evropskom konvencijom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje se po mišljenju apelanta ogleda u proizvoljnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu prihvatajući prigovor pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Naime, Kantonalni sud je zaključio da kako se u ovoj pravnoj stvari radi o isplati razlike plaća, naknade toplog obroka i naknade za korištenje godišnjeg odmora, to u smislu odredbi čl. 39. i 41. Zakona o ustanovama drugotuženi nije pasivno legitimisan, budući da nije apelantov poslodavac. Nadalje, to ne znači da drugotuženi, kao osnivač i voditelj trezorskog poslovanja nije dužan apelantu isplatiti dosuđeni iznos naknada. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje, niti argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što smatra da je Kantonalni sud pogrešno primjenio zakon. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu zakona i, stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
10. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović