Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3503/07 (A. J.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3503/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3503/07, rješavajući apelaciju Ante Jezidžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Jezidžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000 436 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj K-11/01 od 25. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Jezidžić, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000 436 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-11/01 od 25. juna 2007. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj, broj K-11/01 od 25. juna 2007. godine apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH ), u vezi sa članom 19. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ ), za koje je uz primjenu čl. 40, 41. i 42. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH ), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 48. stav 1. KZ FBiH u kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. juna 2007. godine pa do 25. juna 2007. godine. Istom presudom apelantu je na osnovu člana 68. stav 1. KZ FBiH izrečene mjera sigurnosti oduzimanja pištolja marke «Makarov» kalibra 9 mm, tvorničkog broja BE 292704 kao predmet izvršenja krivičnog djela.
3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, 20. aprila godine 1997. godine oko 18,45 sati na prostoru ispred ugostiteljskog objekta «Marija» u Glamoču, pokušao lišiti života Stipu Lovrića [oštećenog], na način kako je to opisano u presudi. U toku postupka sud je proveo dokaze tužilaštva, kao i odbrane i cijeneći sve provedene dokaze našao da je apelant počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju. Vještak medicinske struke se, u svom nalazu, izjasnio o ozljedama koje je zadobio oštećeni zrnima iz vatrenog oružja koja su mu nanijela po život opasnu povredu, koji je sud u potpunosti prihvatio. Pored toga, sud je cijenio i nalaz psihologa, kao i medicinsku dokumentaciju za apelanta, iz koje proizilazi da su kod apelanta psihomotoričke i intelektualne sposobnosti ispod prosječnih. Prema iskazima svjedoka sud je utvrdio da je apelant nakon kraće prepirke i fizičkog obračuna sa oštećenim u njegovom pravcu iz pištolja ispalio osam hitaca od kojih su četiri pogodila oštećenog, i nanijela mu teške i po život opasne tjelesne ozljde. Sud je, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključio da on kritične prilike nije pucao u zrak i asfaltnu podlogu i da pri tome nije postupao u nužnoj odbrani. Po ocjeni suda samo postupanje apelanta sa pištoljem, odnosno ispaljivanje osam hitaca u pravcu oštećenog, jasno ukazuje kako na njegove radnje izvršenja, tako i na posljedice po oštećenog, koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedoka odbrane, svjedoka optužbe i apelanta [optuženog] u svojstvu svjedoka kao i vještaka medicinske struke i psihologa, na osnovu kojih je sud donio odluku i oglasio apelanta krivim. Sud je obrazložio zašto nije povjerovao iskazu apelanta navodeći da nije imao namjeru pucati u oštećenog, nego da je pucao u asfalt, kako bi od sebe otjerao oštećenog i ostale koji su ga okruživali i davali mu podršku. Sud je naveo da je u ovom dijelu odbrane apelantova namjera bila umanjenje, odnosno izbjegavanje, odgovornosti, naime po ocjeni suda da je apelant pucao u asfalt oštećeni ne bi zadobio ozljede u predjelu trbuha. Također, sud je obrazložio zašto nije povjerovao iskazu svjedoka Borisa Pajića koji je tvrdio da je sa oštećenim izašlo dvanaest do trinaest osoba koji su napali apelanta, navodeći da je iskaz nelogičan, iskonstruisan i u suprotnosti sa iskazim ostalih saslušanih svjedoka, te da je imao za cilj da se odgovornost apelanta umanji, odnosno izbjegne.
4. Protiv navedene presude žalbu je izjavio apelant i zamjenik glavnog kantonalnog tužitelja, koje je Vrhovni sud, Presudom broj 070-0-Kž-07-000 436 od 9. oktobra 2007.godine, odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio krivični zakon te apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubojstva u pokušaju iz člana 36. stav 1. preuzetog KZ RBiH, u vezi sa članom 19. preuzetog KZ SFRJ. Po ocjeni Vrhovnog suda prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a u njenoj izreci je sasvim jasno opisan kritični događaj, kao i upotreba pištolja od strane apelanta. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je sve izvedene dokaze, kako one koje je prihvatio kao vjerodostojne, tako i one za koje je našao da su netačni, savjesno cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naznačio kako pojedinačnu tako i međusobnu ocjenu svih izvedenih dokaza, i izveo zaključke o dokazanosti, odnosno nedokazanosti određenih činjenica, uključujući i činjenicu da je apelant poduzeo radnje za koje je oglašen krivim. Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je opisane radnje apelanta pravno ocijenio kao u izreci presude. U pogledu žalbenih navoda apelanta o odluci o kazni Vrhovni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda o visini kazne pravilna, da kazna nije prestrogo odmjerena te da ista odgovara prirodi i težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta, kao i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno.
5. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo da ne bude mučen i podvrgnut nehumanom i ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka. Dalje je istakao da je Kantonalni sud proveo dokaz uvidom u nalaz psihologa, u kojem je navedeno da su mu psihomotoričke i intelektualne sposobnosti ispod prosjeka, a da nije provodio neuropsihijatrijsko vještačenje na okolnosti smanjene uračunljivosti, budući da se dugi niz godina liječi od PTSP kao posljedica zatočeništva od osam mjeseci u Bugojnu. Smatra da bi u tom slučaju odluka suda bila povoljnija za njega.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelant ne navodi, niti je Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Ustavni sud, stoga, smatra ove navode očigledno neosnovanim.
10. U vezi sa prigovarom apelanta da Kantonalni sud nije proveo neuropsihijatrijsko vještačenje, na okolnosti smanjene uračunljivosti u kojem slučaju bi odluka suda bila povoljnija za njega, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je nalaz vještaka medicinske struke i nalaz psihologa i druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije imao namjeru pucati u oštećenog. Također, prvostepeni sud je jasno i razložno obrazložio zašto je prihvatio iskaze, odnosno zašto nije poklonio vjeru iskazima slušanih svjedoka. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka sudske medicine. U pogledu navoda apelanta da sud u njegovom slučaju nije proveo neuropsihijatrijsko vještačenje na okolnosti smanjene uračunljivosti, Ustavni sud zapaža da apelant nije predočio bilo kakve dokaze, iz kojih bi bilo vidljivo da je on tako nešto predložio tokom predmetnog postupka, pa da je njegov zahtjev odbijen bez uvjerljivog i kvalitetnog obrazloženja od strane suda. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga Ustavni sud i ove navode smatra očigledno neosnovanim.
12. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak koji je vođen protiv apelanta i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i očigledno neosnovani, radi čega Ustavni sud smatra da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava koja je naveo apelant.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, odnosno da nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović