Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3388/07 (V. K., I. K. i V. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3388/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3388/07, rješavajući apelaciju Vide Kovačević, Ilije Kovačevića i Vinke Kovačević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vide Kovačević, Ilije Kovačevića i Vinke Kovačević podnesena protiv Presude Okružnog suda Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 191 od 8. novembra 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000 014 od 23. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vida Kovačević, Ilija Kovačević i Vinka Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 14. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Presude Okružnog suda Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 191 od 8. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000 014 od 23. januara 2007. godine.
2. U postupku koji je prethodio donošenju osporenih presuda, Osnovni sud Presudom broj P-361/02 od 7. septembra 2004. godine, utvrdio je da su apelanti po osnovu nasljeđa iza svojih predaka, stekli pravo suvlasništva u dijelovima od po 1/3 na nekretni označenoj na starom katastarskom i šumskom planu, pobliže opisanoj u izreci navedene presude, te da je JPŠ «Srpske šume» Republike Srpske - ŠG «Maglić» Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), dužan trpjeti da apelanti predmetnu nekretninu upišu u katastru nekretnina i zemljišnim knjigama na svoje ime, te istu fizičkom diobom izdvoje kao svoj isključivi posjed sa suvlasničkim dijelovima od po 1/3, kao i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi tuženog Okružni sud je Rješenjem Gž-524/04 od 14. decembra 2005. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
4. Osnovni sud je u ponovnom postupku nakon ocjene provedenih dokaza (saslušanje parničnih stranaka, svjedoka i vještaka geodetske struke, uvida u materijalne dokaze koji se nalaze u spisu), donio osporenu Presudu broj 094-0-P-06-000 014 od 23. januara 2007. godine, kojom su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da su zajednički vlasnici spornog zemljišta zv. «Šikara -Dubrave», površine 21900 m² upisana u p.l. 12, KO Zakmur u okviru k.č. 1155/1 u skladu sa nalazom vještaka geodetske struke, koji čini dopunu ranijeg nalaza, te da je tuženi dužan trpjeti da apelanti predmetnu nekretninu upišu u katastar nekretnina i zemljišnim knjigama na svoje ime, te istu fizičkom diobom izdvoje kao svoj isključivi posjed sa suvlasničkim dijelovima od po 1/3, kao i da im tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.977,05 KM. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je sporna nekretnina po kulturi šuma, i da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizilazi da se sporna nepokretnost nalazi u okviru katastarske čestice 1155/1, KO Zakmur, a koja parcela čini velki kompleks državne šume. Sud je dalje naveo da je prema granici koju su apelanti pokazali na licu mjesta vještak geometar utvrdio da je površina sporne nepokretnosti 21900 m². Sporna nepokretnost čini dio k.č. 956 prema oznaci iz zemljišno knjižnog uloška i starog plana, koji su apelanti prezentirali sudu. Sud je prema kopiji vlastovnice utvrdio da je pored ostalih parcela i parcela 956 u površini od 46320 m², bila je upisana kao vlasništvo Jovana, Ilije i Mitra Kovačevića [prednici apelanata] sa po 1/3 dijela. Dalje, sud je naveo da su apelanti iz ove činjenice izvodili zaključak da su oni postali vlasnici na osnovu nasljeđa, međutim sud je pojasnio da je sporna nekretnina upisana kao posjed tuženog nakon snimanja i izlaganja na javni uvid podataka premjera i katastra, koji je stupio na snagu 1983. godine. Po ocjeni suda nesporno je da su apelanti potpisali posjedovne listove u kojima sporno zemljište nije bilo upisano kao njihov posjed, nego kao posjed tuženog. Sud je dalje naveo da su apelanti u postupku izlaganja shodno odredbama čl. 49. stav 1. i 50. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru; «Službeni list SR BiH» broj 14/78) mogli staviti prigovor na upisane podatke premjera, i izjaviti žalbu ukoliko bi prigovor bio odbijen. Po ocjeni suda sve i da su apelanti do dana stupanja na snagu katastarskog operata (maj 1983. godine) imali pravno regulisan vlasnički odnos nad spornim parcelama te da su iste naslijedili od svojih predaka po vlastovnici iz 1905. godine, to pravo bi izgubili imajući u vidu odredbe Zakona o premjeru koji je bio na snazi kada je novim premjerom zemljišta na području Općine Foča to zemljište postalo društveno. Sud je također naveo da se prema odredbama člana 268. stav 1. tad važećeg Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR; «Službeni list SFRJ» broj 53/76) vraćanje nepokretnosti koja je postala društveno sredstvo bez pravnog osnova moglo zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina, a što su apelanti nisu učinili. Sud je obrazložio da prema ranije važećim odredbama Zakona o šumama apelanti nisu mogli steći pravo svojine ni održajem, budući da se na šumi u društvenom [državnom] vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva putem održaja. Nadalje, sud je naveo da je i odredbom člana 5. Zakonom o šumama («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 66/03 - prečiščen tekst), koji je na snazi, propisano da se državne šume ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike svojine, ukoliko posebnom zakonom nije drugačije određeno.
6. Odlučujući o žalbi koju su protiv prvostepene presude izjavili apelanti, Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-07-000 191 od 8. novembra 2007. godine, žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj 094-0-P-06-000 014 od 23. januara 2007. godine, potvrdio.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je dalje naveo, da se prvostepeni sud pravilno pozvao na relevantne odredbe Zakona o premjeru, pogotovu kod činjenice da su zemljišne knjige na području Općine Foča uništene, te da su apelanti u postupku izlaganja podataka na javni uvid za spornu nepokretnost mogli staviti prigovor na upisanu nepokretnost, odnosno izjaviti žalbu ukoliko bi prigovor bio odbijen. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao iscrpne razloge za pozivanje na odredbe člana 268. stav 1. ZUR, u pogledu roka u kojem su apelanti mogli zahtijevati vraćanje nepokretnosti koja je postala društveno sredstvo bez pravnog osnova. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod apelanata da su pravo svojine mogli steći održajem, i u tom pravcu pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o šumama, dao jasne i precizne razloge zašto apelanti na taj način nisu mogli steći pravo svojine na spornim nekretninama. Okružni sud je naglasio da su apelanti, kao razlog svoje žalbe naveli i činjenicu da se prvostepeni sud u obrazloženju presude nije osvrnuo na nalaz vještaka geodetske struke, koji je u svojoj tvrdnji «da je predmetna nekretnina bila njihovo vlasništvo bio više nego isključiv». S tim u vezi Okružni sud je istakao da pravo vlasništva ne može utvrđivati vještak geodetske struke, budući da on prvenstveno daje podatke za identifikaciju nepokretnosti, njen oblik, površinu, i slično. Također, Okružni sud je ocjenio da je prvostepeni sud za svoj pravni zaključak dao jasno i iscrpno obrazloženje, koje je u cjelosti prihvatljivo i za ovaj sud.
8. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su naveli hronologiju događaja vezano za predmetni postupak, i između ostalog naveli, da su njihovi prednici u periodu od 1905. godine pa do 1941. godine bili nesporno zemljišno knjižni vlasnici i posjednici sporne parcele. Nadalje, su istakli da aviosnimak nije, niti može biti dokaz o sticanju prava vlasništva na nekretnini, jer je riječ o čisto tehničkoj radnji, te da tuženi osim aviosnimka nije ponudio nijedan jedini dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da su oni i po kom osnovu izgubili pravo vlasništva na predmetnoj parceli. Prigovaraju da se sud nije osvrnuo na nalaz vještaka geodetske struke, koji je u svojoj tvrdnji da je predmetna parcela bila njihovo vlasništvo, bio više nego isključiv. Također navode da se sud u obrazloženju presude neosnovano poziva na «zakonsku pretpostavku» po kojoj su navodno šume po Zakonu o šumama društveno-državno vlasništvo, te da je neosnovan zaključak suda da na predmetnoj parceli nisu mogli steći pravo vlasništva održajem. Apelanti, ističu da je na navedeni način, pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava došlo do nezakonitog miješanja u njihovu imovinu, te da su žrtve kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje se po mišljenju apelanata ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovno sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljivs sama po sebi. Imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i ocjenu dokaza, i stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi također, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović