Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3497/07 (O. O.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3497/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3497/07, rješavajući apelaciju Osmana Omerbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Omerbegovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-

06-001- 879 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom, broj P-321/03 od 30. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Moštra,Visoko, podnio je 21. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-

06-001- 879 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-321/03 od 30. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-321/03 od 30. novembra 2005. godine, apelant [drugotuženi] obavezan je da plati Fikretu Suljiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) novčani iznos od ukupno 7.640,00 KM na ime nematerijalne štete, i to po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnost iznos od 5.400,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.600,00 KM, i na ime pretrpljenog straha iznos od 640,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2005. godine do isplate. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kao i sa zahtjevom u odnosu na Šumsko privredno društvo Zeničko-dobojski kanton d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: prvotuženi).

3. U obrazloženju Presude Općinskog suda je navedeno da je tužitelj podnio tužbu ovom sudu 2. septembra 2003. godine protiv apelanta i prvotuženog radi naknade nematerijalne štete, zbog povreda zadobijenih u nesreći prilikom sječe balvana. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj povrijeđen 24. marta 2003. godine prilikom sječe i prevoza stabala u šumi zvanoj Kondžilo, koju je vršio za apelanta. Prema činjeničnom utvrđenju apelant je imao svoj traktor i ugovarao je sa prvotuženim sječu i prevoz balvana u određenim rejonima, a za taj rad je angažovao i tužitelja. Do povrede je došlo u večernjim časovima kada je trebalo prevesti do puta tri trupca, veće dužine koja su zakačena za traktor, a kako je teren bio strm, tužitelj je pokušao motornom pilom da presječe trupce, odnosno skrati ih da bi ih mogao izvući. Tom prilikom, presječeno stablo udarilo je tužitelja i nanijelo mu teške tjelesne povrede koje su ostavile posljedice i trajnu invalidnost. Sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da prvotuženi nije odgovoran za nastalo povređivanje tužitelja, a da je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta djelimično osnovan. Naime,ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant angažovao tužitelja da radi na sječi i skupljanju drveta, i da mu je za to plaćao odgovarajuću naknadu. Kako sječa i sakupljanje drveta u šumi predstavlja opasnu djelatnost kojom se bavio apelant, sud je ocijenio da shodno odredbama čl. 177 stav 3. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO; «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine FBiH», broj 29/03), rad na sječi i prevozu stabala spada u opasnu djelatnost, te da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti apelanta za nastalo povređivanje tužitelja. Nadalje, sud je ocjenjujući iskaz tužitelja da se sječa drveta vršila na veoma strmom terenu, kada se trupac nalazio na međi i kad situacija za sječu drveta i nije bila normalna, zaključio da postoji i doprinos tužitelja za štetu koju je pretrpio. Sud je u cjelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke za koji je ocijenio da je objektivan i logičan, jer je dat na osnovu medicinske dokumentacije, a iz kojeg slijedi da je tužitelj pretrpio teške tjelesne povrede, koje su ostavile posljedice i trajnu tjelesnu invalidnost. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužitelja sud je u skladu sa odredbama člana 200. ZOO utvrdio naknadu u ukupnom iznosu od 9.550,00 KM, koju je umanjio za 20%, obzirom na doprinos tužitelja nastaloj povredi. Sud je obrazložio da je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja, odbio kao neosnovan jer je ocijenio da je previsoko postavljen i da nije u skladu sa stavovima sudske prakse u ovakvim slučajevima.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001- 879 od 16. oktobra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, tužitelj je sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, odbijen. Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo je da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant angažovao tužitelja za sječu i prevoz trupaca uz dnevnicu od 20,00 KM, smatrajući neprihvatljivim žalbene navode apelanta da je tužitelj sam za sebe sjekao i izvlačio trupce. Nadalje, sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda o utvrđenom doprinosu tužitelja nastanku štetnih posljedica, vlastitim propustom prilikom izvođenja radova na sječi i izvlačenju trupaca, odnosno doprinio svom povređivanju. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 177. stav 3. ZOO kojima je propisana objektivna odgovornosti, u konkretnom slučaju apelantova odgovornost. Po ocjeni suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka datog u pismenoj formi 12. septembra 2005. godine i na glavnoj raspravi 28. septembra 2005. godine, ocjenjujući ga objektivnim i stručnim, datim na osnovu medicinske dokumentacije. Nadalje, po ocjeni suda iznosi novčane naknade nematerijalne štete dosuđeni tužitelju su primjereni okolnostima slučaja, jačini bolova i straha, te njihovom trajanju umanjenju životne aktivnosti, kao i postojećoj sudskoj praksi. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoju presudu dao valjane i jasne razloge, koje su u cjelosti kao pravilni prihvatljivi i za ovaj sud.

5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, smatra da je isključivo radnjom tužitelja koji je sam za sebe sjekao i izvlačio trupce došlo do nastupanja štetne posljedice. S tim u vezi, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo tj. odredbe člana 177. stav 3. ZOO. Dalje, navodi da se radi o šteti koja je nastala na nekretninama prvotužene, te da se stoga ne može isključiti odgovornost prvotužene.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje se po mišljenju apelanta ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovno sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, (vidi također, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba),Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3497/07 (O. O.) | Sudska praksa | Aktio