Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2786/07 (S. M.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2786/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2786/07, rješavajući apelaciju Safeta Mušete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Mušete podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Kž-07-000 316 od 1. augusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000 008 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Mušeta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 22. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000 316 od 1. augusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000 008 od 17. maja 2007. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-07-000 008 od 17. maja 2007. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona RBiH (u daljnjem tekstu: KZ RBiH), te mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju provedenih brojnih dokaza, posebno saslušanjem većeg broja svjedoka, saslušanjem vještaka medicinske struke i vještaka neuropsihijatra, utvrdio da su 3. decembra 1992. godine, između 18,30 i 20,30 sati, apelant i V.A., koji je u međuvremenu poginuo, u Bihaću u kući u kojoj je apelant stanovao, napali oštećenog Dž.F., koji je bio pijan, oborivši ga na pod sobe, da bi mu potom apelant ugurao peškir u usta, te ga na taj način ugušio. Dalje je utvrđeno da su apelant i V.A. mrtvo tijelo oštećenog umotali u ćebe i odnijeli do rijeke Une, te ga na neutvrđenom mjestu bacili u rijeku. Oštećeni je 27. decembra 1992. godine pronađen mrtav u Bihaću u rijeci Uni kod mosta Prve tenkovske brigade.
4. Kantonalni sud je obrazložio da je činjenično stanje utvrdio iz iskaza svjedokinje I.R. koji je dala u toku istrage, a koji je Kantonalni sud prihvatio kao istinit, vjerodostojan i tačan. Kantonalni sud je naveo da je pomenuta svjedokinja, koja je bila očevidac događaja, na veoma precizan, jasan i uvjerljiv način opisala postupanje i radnje apelanta, kao i ponašanje u međuvremenu poginulog V.A. koji je prisustvovao tom događaju, te zajedničko postupanje apelanta i V.A. Kantonalni sud je također utvrdio da iskaz koji je navedena svjedokinja dala u istrazi nije u suprotnosti sa nalazom o izvršenoj obdukciji mrtvog tijela oštećenog, kao ni sa provedenim medicinskim vještačenjem o uzroku smrti oštećenog. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je na glavnom pretresu održanom 7. maja 2006. godine navedena svjedokinja tvrdila da se zbog svoje bolesti (epilepsije) ne sjeća proteklih događaja, te da s toga ne može opisati detalje događaja za koje se tereti apelant. Nakon što je izvršila uvid u zapisnik o njenom saslušanju iz istrage potvrdila je da se na tom zapisniku nalaze njeni potpisi. Nakon pročitane izjave ove svjedokinje iz istrage i iz zapisnika sa ranije održanih glavnih pretresa, svjedokinja I.R. je ustvrdila da ona ne tereti apelanta, ali da ostaje kod svojih ranije datih izjava koje je potpisala, s tim što se detalja navedenog događaja i dalje ne sjeća, tako da odvijanje tog događaja ne može ponovno ispričati.
5. Kantonalni sud je dalje obrazložio da nije prihvatio prigovor apelanta da je svjedokinja I.R. u istrazi neistinito opisala događaj u kući u kojoj su ona i apelant zajedno stanovali, da je to učinila jer je obećala da će mu se osvetiti, kada ju je on istjerao iz navedene kuće pošto je utvrdio da mu je otuđila izvjesne njegove predmete. Kantonalni sud je ocijenio da je svjedokinja I.R. u iskazu koji je dala u toku istrage događaj opisala sa izuzetno puno detalja i nijansi, koji u toku postupka nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, tako da po mišljenju ovog suda, ova svjedokinja takve detalje pri opisu događaja zaista ne bi mogla izmisliti ukoliko se događaj nije desio upravo na način kako ga je ona opisala. Kantonalni sud je obrazložio da je imao u vidu i činjenicu da je svjedokinja I.R. kasnije poricala svoju prvobitno datu izjavu iz istrage, pravdajući izmjenu tog iskaza činjenicom da je događaj zbog bolesti epilepsije zaboravila. Razloge za izmjenu iskaza Kantonalni sud nije prihvatio, jer je ocijenio da je svjedokinja na takav način ustvari pokušala olakšati krivično-pravni položaj apelanta. Kantonalni sud je također naveo da je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra o provedenom neuropsihijatrijskom vještačenju i stanju duševnog zdravlja svjedokinje I.R.
6. Kantonalni sud je obrazložio da prilikom donošenja presude nije prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz svjedokinje S.Š. koja je svjedočila da je apelant kritične večeri iz njenog lokala izašao oko 18,30 da bi presvukao hlače, koje mu je ona dala i da se u lokal vratio nakon pola sata. Kantonalni sud je obrazložio da je navedena svjedokinja iskaz dala nakon godinu dana od kritičnog događaja i po ocjeni Kantonalnog suda malo je vjerovatno da je uspjela zapamtiti detalj da je apelant kritične večeri upravo oko 18,30 izašao iz lokala da se presvuče. Kantonlani sud je također smatrao da obzirom da je apelant radio u lokalu svjedokinje S.Š. davanjem navedenog iskaza po mišljenju Kantonalnog suda, ova svjedokinja je pokušala pomoći apelantu i olakšati njegov krivično pravni položaj. Kantonalni sud, također nije poklonio vjeru iskazu svjedokinje E.M. koja je tvrdila da je kritične večeri svjedokinja I.R. zajedno sa oštećenim Dž.F. boravila u lokalu zvani «Sejo» u Bihaću. Kantonalni sud je naveo da je navedeni iskaz dat nakon osam godina od kritičnog događaja, te da je po ocjeni tog suda, malo vjerovatno da je svjedokinja E.M. ovakav detalj kroz dugi vremenski period uspjela zapamtiti, a u toku postupka nije navela neki poseban i pouzdan pokazatelj i detalj na osnovu kojeg je uspjela zapamtiti navedeno vrijeme boravka oštećenog i svjedokinje I.R. u navedenom lokalu.
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-07-000 316 od 1. augusta 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe izjavljene od tužioca i apelanta i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je ocijenio da su izvedeni dokazi u prvostepenom postupku bili dovoljni za izvođenje zaključka o odlučnim činjenicama. Svi izvedeni dokazi su cijenjeni na način predviđen odredbom člana 342. stav 2. ranijeg Zakonom o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i o svakom zaključku dati su iscrpni razlozi. Vrhovni sud je također zaključio da time što prvostepeni sud nije proveo dokaz čitanjem iskaza osumnjičenog V.A. iz istražnog postupka, nije povrijeđena odredba člana 13. ZKP, niti pravo na odbranu apelanta.
8. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode apelanta da su čitani iskazi svjedoka što je imalo odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke. Dalje, po ocjeni Vrhovnog suda, pitanje različitih iskaza svjedokinje I.R. u istrazi i na glavnom pretresu pobijana presuda je ispravno riješila na sasvim prihvatljiv način, zaključkom da je iskaz svjedokinje iz istražnog postupka istinit, a iskaz na pretresu da se događaja ne sjeća neubjedljiv i to zbog toga što je svjedokinja iskaz u istrazi dala neposredno nakon izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da je navedenim iskazom svjedokinja u detalje opisala sam događaj, kao i sve ono što mu je prethodilo, pa je pobijana presuda njeno kazivanje s razlogom ocijenila kao vjerodostojne tvrdnje koje ne ostavljaju nikakvog prostora da se u njih sumnja. Uz to, prema nalazu vještaka neuropsihijatra, svjedokinja ne boluje niti od jednog oblika duševnog oboljenja usljed kojeg bi kod nje mogao nastupiti gubitak pamćenja i gubitak sjećanja prošlih događaja . Po ocjeni Vrhovnog suda, iz ovog se jasno vidi da svjedokinja I.R. na glavnom pretresu nije bila iskrena kada je izjavila de se ne može sjetiti događaja. Konačno iskaz svjedokinje I.R. nije u suprotnosti ni sa drugim relevantnim dokazom-nalazom vještaka za sudsku medicinu. Vrhovni sud je smatrao da su zbog toga tvrdnje žalbe apelanta da je pobijana presuda pogrešno ocijenila iskaz navedene svjedokinje potpuno neosnovane. Vrhovni sud je također istakao da je nakon čitanja iskaza iz istrage i datog iskaza svjedokinje I.R. na glavnom pretresu, omogućeno strankama i braniocu apelanta da iznesu svoje primjedbe i da postavljaju pitanja svjedokinji (član 322. ZKP). Apelant je iznio svoje primjedbe na kompletne iskaze svjedokinje I.R., dok tužilac i branilac apelanta nisu imali pitanja.
9. Vrhovni sud je dalje obrazložio da se pobijana presuda kod izvođenja zaključaka o odlučnim činjenicama, između ostalog oslonila na nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu i ispravno prezentirala njegovu sadržinu koja se svodi na teze da je kod oštećenog smrt bila nasilna. Osim toga, vještak je utvrdio da je utapanje u vodi ili ugušenje utisnućem peškira u usta oštećenog Kao na mogući uzrok smrti. Vrhovni sud je ocijenio da činjenice koje je vještak iznio nisu takve da su afirmisale jedino utapanje oštećenog u vodi kao uzrok njegove smrti, kako to žalba apelanta tvrdi, pa da bi se moglo govoriti da su razlozi u pobijanoj presudi u suprotnosti sa sadržajem zapisnika o saslušanju vještaka.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u neprovođenju dokaza predloženih u žalbi i zbog neprovođenja obaveze suda da u krivičnom postupku sa jednakom pažnjom cijene dokaze koji idu u prilog optuženom i to svaki zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zbog čega su sudovi donijeli presude na štetu apelanta. Apelant ističe da je sud morao usvojiti njegov prijedlog iz žalbe da se provede njegovo poligrafsko ispitivanje, kao i prijedlog žalbe da se pročita zapisnik o ispitivanju sada umrlog V.A. iz kojeg bi sud utvrdio da osumnjičeni V.A. kritične večeri nije bio ni u kakvom kontaktu sa apelantom. Također, apelant smatra da redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili dokaze koji idu u prilog apelanta i dokaze optužbe.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizilazi da apelant presude Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda osporava zbog toga što su njegovi prijedlozi iz žalbe za provođenje dokaza odbijeni, kao i zbog toga što smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili dokaze koji idu u prilog apelantu i one koji ga terete.
14. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Na primjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. «zaštićenih svjedoka». Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1492/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 24.).
15. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je jasno obrazložio svoj stav zašto je kao vjerodostojan prihvatio iskaz svjedokinje I.R. dat u istražnom postupku, kao i zašto je smatrao neubjedljivim iskaz ove svjedokinje dat na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je apelant koristio svoje pravo da ispita svjedoka optužbe, odnosno da da svoj komentar na iskaz, u smislu člana 322. ZKP. U odnosu na prijedlog iz žalbe apelanta da se provedu određeni dokazi, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud jasno i razložno obrazložio zašto je odbio prijedlog odbrane za provođenje predloženih dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza prihvatio kao pravilne i drugostepeni sud, i u tom pravcu dao obrazloženja. S obzirom da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i razloge da ne provodi dokaze koje je optuženi zahtijevao, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivnim propisima, pa su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović