Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2869/07 (Srednja stručna škola Zavidovići)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 68
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 157
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2869/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2869/07, rješavajući apelaciju Srednja stručna škola Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srednja stručna škola Zavidovići podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1599/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srednja stručna škola Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1599/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine, obavezani su apelant i Zeničko-Dobojski Kanton Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiteljima solidarno isplate i to, prvotužitelju Mirsadu Đerziću iznos od 1.004,78 KM, drugotužitelju Muji Beširoviću iznos od 1.024,10 KM i trećetužitelju Zijadu Prnjavorcu iznos od 1.185,82 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počev od 24. septembra 2004. godine do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu ovom sudu 24. septembra 2004. godine protiv apelanta i drugotuženog radi isplate razlike plaće, toplog obroka i regresa. Tužitelji su u tužbi naveli da su svi zaposleni kao profesori kod apelanta na osnovu zaključenih ugovora o radu. Dalje su naveli da apelant i drugotuženi od zaključenja ugovora o radu do podnošenja tužbe ovom sudu ne izvršavaju u cijelosti svoje obaveze u skladu sa navedenim ugovorima u pogledu obračuna i isplate plaća, regresa i naknade za topli obrok.
4. Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da su tužitelji, kao profesori zaposleni kod apelanta, primali naknadu za ishranu (u daljnjem tekstu: topli obrok) i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora (u daljnjem tekstu: regres) u iznosima koji su bili manji od iznosa utvrđenih članom 40. i 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“, broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i da su primali plaću u iznosima koji nisu dostizali iznose najniže plaće. Općinski sud je na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke, na okolnost postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdio da tužiteljima pripada razlika između isplaćenih plaća i najniže plaće za utuženi period, kao i razlika između isplaćene naknade za topli obrok i regres u odnosu na iznose propisane Kolektivnim ugovorom. Općinski sud je ukazao da se odredbom člana 68. i 69. Zakona o radu („Službene novine F BiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/03) i članom 40. i 43. Kolektivnog ugovora zaposlenicima garantuje isplata najniže plaće, naknada za regres na ime korištenja godišnjeg odmora u visini najmanje od 70% prosječne plaće ostvarene u F BiH i naknada za topli obrok koji ne može biti manji od 25% prosječne plaće u F BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je zaključio da se odredbama Kolektivnog ugovora tužiteljima garantuje samo isplata najniže plaće, a ne i plaće koja se izračunava po osnovici za obračun plaće prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora kako su to tužitelji tražili u svom tužbenom zahtjevu, pa je zbog toga odbio višak tužbenog zahtjeva.
5. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1599/05 od 13. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe tužitelja i apelanta, dok je uvažio žalbu drugotužene i prvostepenu presudu je preinačio tako da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženu odbio kao neosnovan.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da se Kolektivnim ugovorom zaposlenicima garantuje samo isplata najniže plaće, a ne i plaće koja se izračunava po osnovici za obračun plaće prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, tj. da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio višak tužbenog zahtjeva. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao drugotuženog da solidarno sa apelantom izmiri utvrđene obaveze prema tužiteljima, jer po ocjeni ovog suda drugotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu budući da tužitelji nisu bili zaposlenici drugotuženog, odnosno da drugotuženi nije poslodavac tužitelja, jer sa njim nisu imali zaključene ugovore o radu. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je članom 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi („Službene novine ZE-DO kantona“, broj 5/97) propisano da srednja škola ima svojstvo pravne osobe i da je članom 39. Zakona o ustanovama (“Službeni list RBiH“, broj 6/92, 8/93 i 13/94) propisano da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnovanju ustanove. Takođe prema odredbi člana 41. navedenog zakona ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da s obzirom da drugotuženi nije poslodavac tužitelja sa kojim su imali zaključen ugovor o radu tj. da nisu bili u radnom odnosu sa drugotuženim, to je po ocjeni ovog suda pogrešan zaključak prvostepenog suda kojim je utvrđena solidarna obaveza drugotuženog i apelanta u pogledu izmirivanja utvrđene obaveze prema tužiteljima. Zbog toga, kako je smatrao Kantonalni sud, drugotuženi ne može biti tuženi u konkretnom predmetu, zbog čega je Kantonalni sud primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio žalbu drugotuženog i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog odbio kao neosnovan. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu, već da je to drugotuženi.
7. U odnosu na žalbene navode apelanta da tužitelji nisu aktivno legitimisani, jer traže neposrednu primjenu kolektivnog ugovora kao općeg normativnog akta, a ne zaštitu svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa, Kantonalni sud je obrazložio da je predmetni spor tipičan primjer radnog spora – parnice iz radnih odnosa. Tužitelji imaju interes da zaštite svoja pojedinačna prava iz radnog odnosa koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom i za koja je nadležan općinski sud. Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom predmetu ne radi o kolektivnom radnom sporu, kako je to predviđeno članom 44. Kolektivnog ugovora, jer tužitelji traže zaštitu svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud je obrazložio da zahtjevi tužitelja predstavljaju zahtjeve iz člana 103. st. 1. i 2. Zakona o radu, čije odredbe su saglasne odredbama iz člana 7. i člana 164. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH (koji se primjenjivao u dijelu spornog perioda). Zbog navedenog Kantonalni sud je odbio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da tužitelji nisu aktivno legitimisani da vode predmetni parnični postupak.
8. Protiv drugostepene presude tužitelji su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine djelimično uvažio i drugostepenu presudu je preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je apelanta obavezao da prvotužitelju isplatiti iznos od 23.215,58 KM, drugotužitelju iznos od 22.667,79 KM i trećetužitelju iznos od 22.210,55 KM sa zakonskom kamatom počev od 24. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda da drugotuženom u ovom sporu nedostaje pasivna legitimacija, jer nije poslodavac tužiteljima niti su tužitelji bili u radnom odnosu sa njim. Apelant, po ocjeni Vrhovnog suda, prema članu 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi ima svojstvo pravnog lica, pa stoga samostalno odgovara za svoje obaveze. Vrhovni sud je takođe ukazao da je članom 39. Zakona o ustanovama propisano da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnovanju ustanove, pa je u skladu sa članom 41. navedenog zakona ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Stoga u pogledu ostvarivanja prava tužitelja u odnosu na drugotuženog Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor drugotuženog nedostatka pasivne legitimacije u predmetnom sporu.
10. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode tužitelja u pogledu dosuđene visine traženih naknada. Ovo iz razloga što je cijenio da je isplata visine plaće i naknada plaće regulisana Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je ukazao da je prema članu 98. navedenog ugovora obaveza srednje škole da uskladi svoje pravilnike o radu i druga opća akta sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Članom 2. navedenog ugovora je dalje propisano da se Pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava zaposlenih od prava koja su utvrđena ovim ugovorom. Član 27. takođe predviđa šta čini osnovnu plaću, a to je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, a čine je vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda na koje je postavljen zaposlenik, pomnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Istovremeno član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora predviđa da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, dok je stavom 2. propisano da se osnovica za obračun plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca od strane Vlade nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije, ministarstva obrazovanja i sindikata. Prema tome, kako je smatrao Vrhovni sud, u skladu sa stavom 3. člana 28. plaće zaposlenih u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.
11. U odnosu na plaće tužitelja, Vrhovni sud je utvrdio da su tužitelji kao profesori u srednjoj školi svrstani u platni razred IV/10, pa stoga imaju pravo u skladu sa platnim razredom na plaću regulisanu članom 28. Kolektivnog ugovora. Istovremeno imaju pravo na minuli rad za svaku godinu penzijskog staža u iznosu od 0,60% izrađenih sati (član 29.), pravo na topli obrok u iznosu od 25% prosječne plaće u F BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku, i pravo na regres u iznosu od 70% prosječne plaće u F BiH takođe prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Vrhovni sud je također podsjetio da tužitelji kao profesori prema članu 157. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH („Službene novine F BiH“, broj 13/98) imaju tačno određen koeficijent za obračun plaće-šest, kao i stručni saradnik federalnih organa uprave. Vrhovni sud s tim u vezi smatra da svaki uposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su mu po osnovu rada i u vezi sa radom istim kao minimum osigurana, što znači da mu poslodavac ta prava ne može umanjiti niti uskratiti. Po ocjeni Vrhovnog suda apelant nije mogao, bez obzira u kakvoj se finansijskoj situaciji nalazi, ići ispod minimuma prava tužitelja kao zaposlenika.
12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant se žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava u konkretnom postupku. Naveo je da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je pravni osnov za tužbeni zahtjev tužitelja u članu 157. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, jer navedeni zakon ni jednom odredbom ne propisuje da će se primjenjivati na plaće zaposlenika u javnim ustanovama, odnosno u obrazovanju. Također je istakao da Kolektivni ugovor nije propisao neophodan parametar za izračun visine plaće, a to je koeficijent složenosti platnih razreda. Apelant ističe da je «u uslovima evidentne pravne praznine» pogrešno i pravno nedopustivo, stvoriti mogućnost da vještaci finansijske struke tumače pravo i primjenjivost pravne norme i tako popunjavaju navedenu zakonsku prazninu, a da sudovi to podvode pod pravilnu primjenu prava. Apelant posebno ističe da je Vrhovni sud na jednostran i proizvoljan način protumačio odredbe čl. 27.-30. Kolektivnog ugovora, određujući visinu plaća tužitelja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na navode apelanta da je u njegovom slučaju prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Pored toga apelant, u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Naime, apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović