Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3003/07 (A. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3003/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3003/07, rješavajući apelaciju Ante Kresića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Kresića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 745 od 11. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima Odjeljenje u Maglaju broj P-7/92 od 19. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Kresić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina SR Njemačka, kojeg zastupa Martin Džido, advokat iz Jelaha, podnio je 10. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 745 od 11. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-7/92 od 19. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-7/92 od 19. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 745 od 11. septembra 2007. godine, promijenjena je odluka o supružanskom izdržavanju određena presudom Osnovnog suda u Maglaju broj P-364/90 od 28. februara 1991. godine, te je shodno tome obavezan apelant da na ime supružanskog izdržavanja svoje bivše supruge (u daljnjem tekstu: tužiteljica) umjesto dosadašnjih iznosa utvrđenih citiranom presudom, plaća mjesečno po 100,00 KM počev od 1. februara 1992. godine do 28. februara 2007. godine, a počev od 1. marta 2007. godine pa nadalje mjesečno po 200,00 KM i to tako da joj dospjele iznose izdržavanja plati odjednom u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, a ubuduće kako obroci budu dospijevali, svaki mjesec, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec. Apelant je također obavezan da tužiteljici na dospjele iznose izdržavanja do dana presuđenja plati plati zakonsku zateznu kamatu, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom protutužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud ukine obavezu apelanta da tužiteljici na ime supružanskog izdržavanja plaća iznose određene po presudi Osnovnog suda u Maglaju broj P-364/90 od 28. februara 1991. godine, te da mu tužiteljica plati troškove postupka, odbijen je u cijelosti.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da pravo tužiteljice na izdržavanje proizilazi iz činjenice da je sa apelantom bila u braku 26 godina, u kojem su parnične stranke stekle troje djece, da sa starošću opada i njena radna sposobnost i da nije u mogućnosti svojim radom ostvarivati trajne prihode od kojih bi se izdržavala. Općinski sud je dalje utvrdio da je tužiteljica sa svojih 64 godine života nesposobna za rad i da se u tim godinama ne može niti zaposliti. Također je utvrđeno da tužiteljica nema imovine iz koje bi mogla ostvariti prihode kojim bi sebi osigurala sredstva za život. S toga, kako je ocijenio Općinski sud, tužiteljici pripada pravo na supružansko izdržavanje od apelanta koji ostvaruje redovna mjesečna primanja u vidu mirovina u SR Njemačkoj i R Sloveniji. Općinski sud je također utvrdio da apelant posjeduje nekretnine iz kojih može da ostvaruje dobit kako bi poboljšao svoje materijalne prilike. Dalje je navedeno da apelantu za njegovu egzistenciju ostaje najmanje 1.000,00 KM mjesečno (pod uslovom da podmiri sve režijske troškove i troškove lijekova), što je po ocjeni Općinskog suda, kod nesporne činjenice da pretežni dio godine boravi u Bosni i Hercegovini, dovoljno za pokriće njegovih životnih potreba.
4. Iz provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da plaćanjem supružanskog izdržavanja apelant neće dovesti u pitanje svoje izdržavanje. Prigovor apelanta da su zajednička djeca situirana i da su u mogućnosti izdržavati tužiteljicu, Općinski sud je smatrao irelevantnim u konkretnoj pravnoj situaciji. U obrazloženju je navedeno da je zakonska obaveza punoljetne djece da pomažu svoje roditelje, kako tužiteljicu, tako i apelanta, shodno odredbi člana 219. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Međutim, Općinski sud je ocijenio da obaveza izdržavanja prvenstveno postoji između supružnika (u konkretnom slučaju bivših supružnika), a samo ako supružnik nije u mogućnosti doprinositi za izdržavanje drugog supružnika, ili nije u mogućnosti dovoljno doprinositi za te svrhe, ta obaveza pada i na djecu supružnika. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je našao utvrđenim da je apelant u mogućnosti doprinositi za izdržavanje tužiteljice, te ga je u smislu člana 244. Porodičnog zakona obavezao na plaćanje budućih mjesečnih iznosa supružanskog izdržavanja u određenom novčanom iznosu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da je trebalo primijeniti član 227. Porodičnog zakona, kojim je regulisano da sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje. Kantonalni sud je ocijenio da tužiteljica kroz duži vremenski period nije potpuno samostalno obezbjeđivala sredstva za svoje izdržavanje, jer je tokom postupka utvrđeno da se od 1992. godine kada je apelant dao posljednji iznos za njeno izdržavanje, izdržavala od pomoći «Caritasa» i svoje djece.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je povredu navedenih prava obrazložio činjenicama da sada ima znatno niža primanja od onih koja je imao u vrijeme donošenja ranije odluke o izdržavanju, da je slabog zdravlja, da živi u Berlinu radi liječenja, da su mu nadležne vlasti SR Njemačke dodijelile subvenciju za stanarinu zbog malih primanja, te da više nije u mogućnosti doprinositi za izdržavanje svoje bivše supruge. Također, je naveo da njegova bivša supruga više od 15 godina samostalno osigurava sredstva za svoju egzistenciju, a da je pomažu i djeca. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i da su pogrešno primijenili materijalno pravo donoseći osporene odluke, čime su doveli u pitanje njegovu egzistenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili njegovu obavezu da daje supružansko izdržavanje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden ranije u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
11. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S obzirom da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović