Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3022/07 (M. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3022/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3022/07, rješavajući apelaciju Mare Benković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Benković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-
07-000 154 od 4. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Benković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnijela je 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 154 od 4. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-46/03 od 30. januara 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice protiv tužene Federacije BiH – ranijeg Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tužena), pa je tužena obavezana da apelantici na ime duga isplati iznos od 503,75 KM sa pripadajućim zateznim kamatama od 1. februara 2001. godine kao dana kada je iznos trebao biti isplaćen pa do dana isplate; iznos od 503,75 KM sa pripadajućim zateznim kamatama od 1. marta 2001. godine kao dana kada je iznos trebao biti isplaćen pa do dana isplate; te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 783,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na pripremnom ročištu održanom 29. novembra 2005. godine apelantica povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja na ime isplate umanjenih plaća za vremenski period od 1. decembra 1999. godine pa do 31. decembra 2000. godine, ali je ostala pri tužbenom zahtjevu za isplatu plaća za prvi i drugi mjesec 2001. godine i to u iznosu od po 503,75 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. U odnosu na troškove postupka Općinski sud je odlučio u skladu s članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je apelantici dosudio troškove na ime sastava tužbe u navedenom iznosu u skladu s članom 7. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika u FBiH, zatim troškove zastupanja na pripremnom ročištu, kao i na glavnoj raspravi, te troškove na ime pristupa na odgođena ročišta za glavnu raspravu u navedenim iznosima.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 154 od 4. septembra 2007. godine žalba tužene je djelimično uvažena, pa je presuda Općinskog suda broj P-46/03 od 30. januara 2007. preinačena tako da je naloženo tuženoj da apelantici na ime duga isplati iznos od 1.007,50 KM zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, počev od 7. marta 2003. godine pa do isplate u roku od 15 dana od dana dostave prepisa presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kantonalni sud je primjenom člana 386. stav 2. ZPP pobijanu presudu preinačio i u pogledu troškova postupka tako što je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je osnovan žalbeni prigovor tužene, koji se odnosi na troškove postupka. Dalje je navedeno da se iz sadržaja spisa vidi da je apelantica povukla tužbu u odnosu na veći dio svog potraživanja prema tuženoj, pa je iz tog razloga u odnosu na tužbu koju je podnijela djelimično uspjela u parnici.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i pravo na jednakost pred zakonom i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što je Kantonalni sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, iako je apelantica nakon što je povukla dio tužbenog zahtjeva, u cijelosti uspjela sa preostalim tužbenim zahtjevom. Apelantica smatra da je u njenom slučaju trebalo primijeniti član 386. stav 1. ZPP obzirom da je u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom. Relevantni propisi
7. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03)
Član 386. (1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. (3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. [...]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Apelantica se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelantica ove navode nije obrazložila, niti je u tom pravcu dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović