Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2911/07 (R. T.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2911/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2911/07, rješavajući apelaciju Rašida Tahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rašida Tahirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-

1204/03 od 19. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rašida Tahirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-

1332/02 od 19. jula 2007. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rašid Tahirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 1. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1332/02 i U-1204/03 od 19. jula 2007. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda broj U-1204/03 od 19. jula 2007. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj 02/1-1062134651 od 20. marta 2003. godine. Osporenim rješenjem odbijena je žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1061134651 od 25. februara 2003. godine, kojim je apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 5,6239 KM počev od 19. augusta 1994. godine, s tim da usaglašena penzija 1. januara 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja iznosi 335,0935 KM, a isplata po tom rješenju vršit će se od 19. augusta 1994. godine, s tim da je ranije doneseno rješenje o pravu na prijevremenu penziju zamijenjeno navedenim rješenjem prvostepenog organa.

3. U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj U-1204/03 je navedeno da je apelant u tužbi predložio sudu da poništi osporeno rješenje Zavoda PIO, jer je smatrao da je njime povrijeđen zakon na njegovu štetu, jer mu nije određen najpovoljniji iznos penzije koji treba da iznosi 9,10 KM. Vrhovni sud je obraložio da je u upravnom postupku utvrđeno da apelantu sa 57 godina života ukupan penzijski staž do 19. augusta 1994. godine, odnosno na dan prestanka osiguranja iznosi 35 godina, te da su prema tome 19. augusta 1994. godine ispunjeni uslovi za sticanje njegovog prava na prijevremenu starosnu penziju iz člana 11. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH» br. 30/90 i 22/91 i «Službeni list RBiH» 24/92). Prema penzijskom stažu od 35 godina na dan ispunjena uslova za prijevremenu penziju, kada ostvaruje i najpovoljniji iznos penzije, utvrđena penzija u visini od 75% penzijskog osnova iznosi 0,00089666 KM mjesečno u smislu člana 26. citiranog zakona. Ovako određen iznos penzije umanjen je za 0,5% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 60 godina života, odnosno za 1,50% tako da penzija iznosi 5,6239 KM, a usklađivanjem na dan sticanja prava (19. august 1994. godine) iznosi 5,6239 KM, te na dan donošenja rješenja iznosi 335,0935 KM. Vrhovni sud je zaključio da je osporena odluka pravilna i u skladu s citiranim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

4. Presudom Vrhovnog suda broj U-1332/02 od 19. jula 2007. godine odbijena je tužba apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Zavoda PIO broj 02/1-1062134651 od 16. aprila 2002. godine. Osporenim rješenjem Zavoda PIO uvažena je žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja Službe broj 1062134651 od 26. marta 2002. godine (kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu), poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

5. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je Zavod PIO pogrešno primijenio zakon, utvrdivši mu penziju u iznosu 5,70 KM, a ona bi trebala da iznosi 9,10 KM na dan sticanja prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; A. U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj U-1204/03 od 19. jula 2007. godine

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom postupka upravnog spora, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. B. U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj U-1332/02 od 19. jula 2007. godine

11. Prema odredbama člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. U konkretnom slučaju postupak o predmetu dijela apelacije kojim se osporava presuda Vrhovnog suda broj U-1332/02, prema stanju spisa je u toku pred prvostepenim organom – Službom, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2911/07 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio