Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2814/07 (M. B., R. B. i S. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2814/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2814/07, rješavajući apelaciju Miloša Banduke i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Banduke, Riste Banduke i Slavke Banduke podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000933 od 12. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1932/05 od 27. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2508/99 od 25. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Banduka, Risto Banduka i Slavko Banduka (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bratunca, koje zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000933 od 12. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1932/05 od 27. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2508/99 od 25.marta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2508/99 od 25. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1932/05 od 27. februara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je Općina Hadžići (u daljnjem tekstu: prvotuženi) na nezakonit način dobila pravo raspolaganja nekretninama apelanata upisanih u katastarsko-knjižni izvadak KKU 328 KO Binježevo pa je dužna apelantima predati u posjed nekretnine upisane u KKU 328 KO Binježevo i to k.č. 2270 Boljevići njiva IV klase u površini 95,44 m2 i k.č. 2270 Boljevići njiva V klase u površini 74,18 m2 tj ukupno 16.962 m2 kao i nekretnine upisane u KKU 328 KO Binježevo i to k.č. 2148 Stolica DO njiva V klase 15,073 m2 i k.č. 2148 Stolica DO njiva VI klase u površini od 10.691 m2. Primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na UPI Zemljoradnička zadruga „Ilidža“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je u katastarsko knjižnom izvadku broj KKU 328 od 24. maja 1991. godine kao nosilac prava raspolaganja nekretninama označenim kao parcela broj 2148, upisan drugotuženi sa dijelom 1/1, a u istom katastarsko knjižnom izvadku koji je sa datumom 21. juni 1991. godine kao nosilac prava raspolaganja predmetnih nekretnina upisan O.O.K. „Hranisava“ Tarčin. Općinski sud nije utvrdio da je na navedenim nekretninama bio upisan prvotuženi odnosno njegov pravni prednik. Također nije utvrđeno da je prvotuženi na bilo koji način raspolagao sa predmetnim nekretninama kao i da su iste bile vlasništvo apelanata.
4. Istaknuto je da bi se jedino iz nečitke, neovjerene fotokopije rješenja Općinskog suda I Sarajevo broj Dn 3833/63 od 10. septembra 1963. godine moglo utvrditi da je sud 1963. godine odbio upis prava vlasništva u korist pravnog prednika prvotuženog iz razloga što malodobnost Riste Banduke (Spasoja) nije brisana u zemljišnim knjigama, što priloženo rješenje prvotuženog od 4. aprila 1963. godine kojim je Slavko Banduku ovlašten prodati nekretnine malodobne Slave Banduka nije ovjereno klauzulom pravomoćnosti i što potpis na punomoćju kojom Miloš Banduka opunomoćuje brata Slavka Banduka da ga zastupa u sklapanju darovnog ugovora nije ovjeren kod suda već kod Narodnog odbora a što propisuju pravna pravila i postojeći propisi. Na osnovu navedenog po mišljenju prvostepenog suda u predmetnom postupku se nije moglo utvrditi da je prvotuženi raspolagao predmetnom imovinom na bilo koji način niti je to mogao bez valjanog pravnog naslova.
5. Po mišljenju suda apelanti nisu dokazali da je prvotuženi u posjedu nekretnina koje su predmet tužbe niti da je prvotuženi bio upisan kao vlasnik odnosno nosilac prava raspolaganja predmetnih nekretnina kao i da je istim nezakonito raspolagao a što je shodno Zakonu o vlasničko pravnim odnosima bio dužan dokazati imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (predaju u posjed). Također prvostepeni sud je naglasio da i sam Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti sve dokaze kojim se utvrđuje te činjenice (član 7. ZPP).
6. Istaknuto je da apelanti nisu izveli dokaze u odnosu na činjenične navode tužbe tj. nepostojanje saglasnosti organa starateljstva o otuđenju nekretnina za dvoje tada malodobnih apelanata niti razloge za poništenje eventualnog pravnog posla kojim je tada punoljetni apelant Miloš Banduka otuđio nekretnine koje nisu ni identifikovane u predmetnom postupku. Sud je odbio prijedlog apelanata da sud po službenoj dužnosti zatraži dostavljanje podataka od zemljišno knjižnog ureda na osnovu čega je upisano pravo vlasništva u korist prvotuženog u ZK ulošcima broj 19, 20, 21 i 216 jer navedeni ZK ulošci nisu dostavljeni u spis da bi se moglo utvrditi ko je upisan kao vlasnik niti je predloženo izvođenje dokaza uvidom u iste na pripremnom ročištu niti do zaključenja glavne rasprave, te nisu ni navedeni u tužbi i tužbenom zahtjevu.
7. U obrazloženju drugostepene odluke se navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio, a što proizlazi i iz stanja spisa da apelanti nisu pružili dokaze ko je upisan sa pravom vlasništva na navedenim nekretninama obzirom na postojanje dokumenta još iz 1963 godine kojim se zahtjev za upis dijela nekretnina odbija. Pored toga utvrđeno je da je iza prednika apelanata bilo još nasljednika odnosno ukupno njih 9. Istaknuto je da apelanti u toku cijelog postupka nisu kako je to prvostepeni sud pravilno konstatovao uopšte pružili dokaze niti o suvlasništvu niti o veličini suvlasničkog dijela na nekretninama čiju predaju u posjed traže a niti su identifikovane nekretnine u odnosu na eventualne suvlasničke dijelove.
8. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu od 2. decembra 2003. godine zatražio od ZKU Općinskog suda dostavljanje podataka ali za upis parcele broj 804/1 u z.k. ul. broj 20. Međutim uzimajući u obzir činjenicu da je pripremno ročište provedeno po odredbama člana 454. stav 3. ZPP punomoćnik apelanata je bio dužan da predloži i konkretne dokaze. Utvrđeno je da je punomoćnik apelanata to učinio tek na glavnoj raspravi pa je prvostepeni sud u odnosu na provođenje tih dokaza pravilno postupio u skladu sa odredbama ZPP. Istaknuto je da se i u postavljenom tužbenom zahtjevu koji je kao takav ostao do zaključenja glavne rasprave traži utvrđenje da je prvotuženi na nezakonit način dobio pravo raspolaganja na nekretninama koje se vode u KKU Binježevo a ne da je upisan sa pravom vlasništva u z.k. ul. kako se to žalbom tvrdi. Kantonalni sud je primjetio da je od podnošenja tužbe 14. juna 1991. godine do zaključenja glavne rasprave proteklo i više nego dovoljno vremena za pripremu potrebne dokumentacije koja nije kao takva uz tužbu priložena.
9. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud postupajući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva cijeneći provedene dokaze pravilno utvrdio da u katastarskom knjižnom izvatku 328 kao nosilac prava raspolaganja na nekretninama upisan drugotuženi sa dijelom 1/1, sa datumom 24. maj 1991. godine dok je sa datumom 21. juni 1991. godine kao nosilac prava raspolaganja upisan O.O.K. „Hranisava". Stoga po mišljenju Kantonalnog suda kako apelanti nisu izveli dokaze o nepostojanju saglasnosti organa starateljstva o otuđenju djela nekretnina i postojanju odbijajućeg rješenja o prenosu prava vlasništva još iz 1963. godine prvostepeni sud je u odnosu na prvotuženog pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000933 od 12. jula 200. godine odbio.
11. U obrazloženju revizione presude se navodi da suprotno navodima apelanata koji ponavljaju žalbene tvrdnje apelanti u predmetnom postupku nisu pružili dokaze ko je upisan sa pravom vlasništva na navedenim nekretninama. Istaknuto je da prema dokumentu iz 1963. godine zahtjev za upis nekretnina je odbijen, a iz dokaznog postupka je utvrđeno da je iza prednika apelanata bilo ukupno 9 nasljednika pa tužitelji nisu pružili dokaze ni o suvlasništvu ni o veličini svojih suvlasničkih dijelova na nekretninama čiju predaju u posjed traže niti su iste nekretnine identificirane u odnosu na eventualne suvlasničke dijelove. Po mišljenju Vrhovnog suda punomoćnik apelanata je bio dužan, obzirom da je stupio na snagu novi ZPP, da u smislu odredbe člana 454. stav 3. ZPP predloži konkretne dokaze na pripremnom ročištu a isto je učinio tek na glavnoj raspravi.
12. Stoga je Vrhovni sud prihvatio razloge drugostepenog suda i uputio apelante na iste kako ih ne bi ponavljao. Vrhovni sud je dodao da je tužba podnijeta 14. juna 1991. godine što znači da je do zaključenja glavne rasprave 25. marta 2004. godine punomoćnik apelanata imao dovoljno vremena da pripremi svu potrebnu dokumentaciju obzirom da ista nije ni uz tužbu a ni tokom postupka dostavljena. Po ocjeni Vrhovnog suda to znači da u toku čitavog trajanja postupka tužitelji nisu predočili dokaz o nepostojanju saglasnosti organa starateljstva o otuđenju dijela nekretnina kao i odbijajuće rješenje o prenosu vlasništva iz 1963. godine.
13. Na osnovu navedenog zaključeno je da su bez osnova navodi apelanata na koje je drugostepeni sud odgovorio kako je nesporno da je prvotuženi upisan kao vlasnik nekretnina u z.k. ulošcima 19, 20, 21 i 216 KO Hadžići na osnovu ugovora o poklonu kad u tom pravcu nisu priloženi dokazi a nesporno je da sud u skladu sa članom 2. ZPP odlučuje u parničnom postupku u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (stav 1. navedenog člana ZPP).
14. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno procesno pravo. Ističu da su dva dana prije održavanja glavne rasprave uspjeli pribaviti rješenje Opštinskog suda u Sarajevu-Zemljišno knjižnog ureda br. Dn-3833/63 od 10. septembra 1963. godine. Navode da isto nisu mogli pribaviti ranije iz objektivnih razloga odnosno zbog napuštanja stalnog mjesta stanovanja u Hadžićima. Po mišljenju apelanata nesporna je činjenica da je staratelj apelanata sačinio darovni ugovor 20. juna 1962. godine, te ga ovjerio kod Opštine pod brojem OV-766/63 a da za to nije imao saglasnost starateljskog organa za apelante koji su u to vrijeme bili malodobni. Ističu da apelanti nisu mogli izvoditi navedeni dokaz jer ne postoji rješenje starateljskog organa. Navode da su apelanti saslušani u svojstvu stranaka i potvrdili nespornu činjenicu da starateljski organ nije nikad donio rješenje o otuđenju nekretnina. Smatraju da ukoliko je postojalo takvo rješenje za koje apelanti ne znaju onda je prvotuženi bio dužan da predoči takav dokaz. Ističu da Vrhovni sud suprotno odredbi člana 102. stav
2. ZPP zaključuje da su apelanti imali dovoljno vremena da pruže dokaz o nepostojanju saglasnosti nadležnog organa starateljstva.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Iako se apelanti žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da se apelanti u suštini žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Stoga imajući u vidu apelacione navode kao i stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente kojim bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava apelantica na imovinu, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović