Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2941/07 (M. V.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Regres
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2941/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2941/07, rješavajući apelaciju Marka Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Vukovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001029 od 28. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-294/04 od 28. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-876/02 od 13. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-06-
001029 od 28. avgusta 2007. godine, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-294/04 od 28. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-876/02 od 13. februara 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-876/02 od 13. febrauara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-294/04 od 28. aprila 2006. godine, ZU „Dom zdravlja“ Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati regres za 2002. godinu u iznosu od 896,00 KM sa zakonskom zeteznom kamatom počev od 1. avgusta 2002. godine pa do isplate, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 180,00 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen, a odbijen je i njegov prijedlog za određivanje privremene mjere.
3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001029 od 28. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi nisu pogrešno primjenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev apelanta da se poništi rješenje tuženog broj 262/02 od 18. februara 2002. godine o privremenom rasporedu apelanta na poslove i radne zadatke ljekara specijaliste u Službu za zdravstvenu zaštitu radnika, rješenje broj 1402/02 od 16. avgusta 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu kao i odluka Disciplinske komisije tuženog broj 1067/02 od 10. juna 2002. godine. Vrhovni sud je prihvatio i razloge koje su nižestepeni sudovi dali za svoje odluke.
5. Po ocjeni Vrhovnog suda tuženi je rješenje o rasporedu apelanta na radno mjesto specijaliste u Službi za zdravstvenu zaštitu radnika od 18. februara 2002. godine donio pravilnom primjenom odredbe člana 3. stav 2. Ugovora o radu koji su stranke zaključile 6. novembra 2000. godine, te člana 17. Pravilnika o radu tuženog koji predviđa da u toku rada i u slučajevima neophodne potrebe procesa rada i organizacije rada radnik može biti trajno ili privremeno raspoređen na svako radno mjesto koje odgovara stepenu stručne spreme određene vrste zanimanja, znanju i sposobnostima. Po mišljenju Vrhovnog suda ne stoje revizioni prigovori apelanta da tuženi nije postupio po odredbi člana 16. Pravilnika o radu koja propisuje da se radnik raspoređuje na radno mjesto zbog čijeg je obavljanja zaključio ugovor o radu. Istaknuto je da je tuženi sa apelantom, u ispunjenju obaveze po ranijoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj Pr-562/99 od 6. aprila 2000. godine, zaključio Ugovor o radu 6. novembra 2000. godine i primio ga na radno mjesto specijaliste sportske medicine. Međutim u predmetnom postupku je utvrđeno da Odsjek sportske medicine kod tuženog zapravo nikada nije ni funkcionisao. U periodu od 6. novembra 2000. godine kad je apelant primljen u radni odnos pa do 18. februara 2002. godine kad je tuženi donio rješenje o privremenom raspoređivanju apelanta na novo radno mjesto apelant je imao jednog pacijenta. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda tuženi mogao apelantu otkazati ugovor o radu i po odredbi člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu uz propisani otkazni rok, a zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.
6. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da tuženi to nije učinio već je dopisom od 18. novembra 2001. godine pozvao apelanta da sam izabere na kom odsjeku bi radio kao specijalista navodeći da je zbog malog broja pacijenata prisiljen ukinuti Odsjek sportske medicine odnosno njegovo postojanje ostaviti „za neka bolja vremena“. Zbog toga Vrhovni sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da je ponuda tuženog iz dopisa od 18. decembra 2001. godine (da izabere drugi odsjek u kome bi radio kao specijalista) besmislena te da on nije educiran za radno mjesto specijaliste u Službi za zdravstvenu zaštitu radnika. Navedena tvrdnja je po mišljenju Vrhovnog suda suprotna apelantovim revizionim navodima da je radno mjesto na koje je privremeno raspoređen osporenim rješenjem za dva stupnja stručnosti niže od one koju on ima. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi utvrdili da se i za jedno i za drugo radno mjesto traži visoka stručna sprema pa apelant ne može tražiti da mu tuženi obezbjedi rad u Dispanzeru za sportsku medicinu kad tuženi nema ekonomske mogućnosti za dalje postojanje takvog dispanzera a ni potrebe zbog malog broja pacijenata.
7. Dalje je navedeno da nije nezakonita ni odluka Disciplinske komisije tuženog od 10. juna 2002. godine kojom je apelantu izečena uslovna mjera prestanka radnog odnosa uz odložni rok od 30 dana ukoliko ne postupi po odluci Upravnog odbora broj 727/02 o privremenom raspoređivanju na radno mjesto. Navedeno je da je tačno da se ta odluka poziva na član 9. Pravilnika o disciplinskoj, materijalnoj i stručnoj odgovornosti radnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji govori o lakšim povredama radnih obaveza. Međutim iz pobližih oznaka tog člana-navođenja stavova 1, 4. i 18. se vidi da je pozivanje na član 9. štamparska greška jer se radi o članu 8. tog Pravilnika. Stav 18. u članu 9. tog Pravilnika ne postoji dok se u članu 8. stav 18. Pravilnika kao teža povreda radnih obaveza navodi nepostupanje po odluci nadležnog organa po rasporedu na drugo radno mjesto (privremeni ili trajni raspored). Upravo ta povreda radne dužnosti je apelantu i stavljena na teret odlukom Disciplinske komisije od 10. juna 2002. godine tj. što nije postupio po rješenju o privremenom rasporedu na radno mjesto specijaliste u Službi za zdravstvenu zaštitu radnika.
8. Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 88. stav 1. Zakona o radu prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz Ugovora o radu a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Istaknuto je da je apelant učinio težu povredu radnih obaveza po članu 8. tačka 18. Pravilnika. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda tuženi je apelantu mogao otkazati ugovor o radu i po odredbi člana 88. stav
1. Zakona o radu, te odredbi člana 9. stav 3. Ugovora o radu bez vođenja disciplinskog postupka i bez otkaznog roka. Vrhovni sud smatra da ne stoje apelantove revizione tvrdnje da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa broj 1402/02 od 16. avgusta 2002. godine (u kome je tuženi apelantu ostavio rok od 15 dana).
9. Po mišljenju Vrhovnog suda nebitan je revizioni prigovor da Upravni odbor tuženog nije odlučivao o prigovoru apelanta na odluku Disciplinske komisije jer je prvostepeni sud osnovano prihvatio da je tuženi taj prigovor odbio pošto je apelant prigovor podnio 20. juna 2002. godine, a tužbu u predmetnoj parnici podnio već 22. maja 2002. godine.
10. Stoga kako je utvrđeno da revizija nije osnovana na obijajući dio nižestepenih odluka u pogledu utvrđenja nezakonitosti sva tri pobijana akta tuženog revizija nije osnovana ni na dio pobijane odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plaće apelantu počev od 1. septembra 2002. godine pa nadalje. Ovo zbog toga što od 31. avgusta 2002. godine apelant više nije ni bio u radnom odnosu sa tuženim pa mu nakon tog dana ne pripada ni plaća, a ni regres za 2003. godinu jer u toj godini više nije bio zaposlenik tuženog.
11. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanta sud je pri donošenju osporenih presuda nemajući stručna znanja za to cijenio realno i objektivno postojanje potrebe za organizacijom poslova zdravstvene zaštite sportaša u skladu sa zakonom. Po mišljenju apelanta nižestepeni sudovi su potpuno zanemarili preuzete obaveze iz ugovora o specijalizaciji, zakonske obaveze u organizaciji zdravstvene zaštite sportaša, te se upustili u analizu istovrsnosti poslova po pojedinim poslovima specijalizacija ne imajući za to potrebna znanja i nedajući za to nikakve razloge, a sve na štetu apelanta. Prema tome apelant smatra da su navedenim nižestepeni sudovi potpuno pravno sanirali nezakonito postupanje tuženog u cilju šikaniranja apelanta. Apelant nalazi motive za šikanozno postupanje tuženog u činjenici da je apelant dugogodišnji sindikalni povjerenik u sindikalnoj organizaciji tuženog o čemu dostavlja člansku potvrdu, a svojim aktivnostima je često ukazivao na propuste u radu tuženog odnosno odgovornih osoba. Pored navedenog apelant je bio prisiljen tražiti kontrolu zakonitosti u postupanju tuženog od nadležnog Kantonalnog ministarstva zdravstva o čemu dostavlja kopiju pismenog podneska dostavljen navedenom ministarstvu 23. novembra 2000. godine. Smatra da sudovi nisu apelantu osigurali uvjerenje u nezavisnost i nepristrasnost suda u predmetnom postupku.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Također apelantovi navodi u pogledu pristrasnosti i nezavisnosti suda nisu potkrijepljeni bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja pristrasnosti suda u konkretnom slučaju odnosno da sud u konkretnom slučaju nije bio nezavisan. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović