Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3109/07 (B. Đ.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3109/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3109/07, rješavajući apelaciju Branke Đurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Đurković podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-

000 790 od 19. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj Mal-61/04 od 26. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Đurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijana Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 16. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstsu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 790 od 19. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-61/04 od 26. septembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-61/04 od 26. septembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 790 od 19. septembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice protiv Milana Lazića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematreijalne štete na ime pretrpljenih bolova u iznosu od 500,00 KM, na ime pretrpljenog straha u iznosu od 500,00 KM i na ime povrede ličnosti u iznosu od 1.000,00 KM ili ukupno 2.000,00 KM, te troškova postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Istaknuto je da apelantica nije provela niti jedan dokaz na okolnosti utvrđivanja činjenice da je tuženi 15. aprila 2001. godine ošamario apelanticu usljed čega je ona pretrpjela određeni strah i duže trpila bolove. Navedenu činjenicu po mišljenju suda nije potvrdio ni svjedok apelantice P.M. koji je po navodima tužbe bio očevidac događaja niti u predmetu postoje kakvi drugi dokazi materijalne prirode da je tuženi prouzrokovao štetu apelantici, a što je apelantica bila dužna dokazati kao i visinu prouzrokovan eštete.

4. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Po ocjeni suda apelantica te činjenice nije dokazala. Navedeno je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi 15. aprila 2001. godine ošamario apelanticu i da joj je nanio nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenog straha i fizičkih bolova . Također je istaknuto da apelantica do kraja ročišta za glavnu raspravu nije predložila izvođenje drugih dokaza. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 154. i 155. ZOO.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno iz provedenih dokaza izveo zaključak o neosnovanosi apelanticinog tužbenog zahthjeva. Navedeno iz razloga što niko od saslušanih svjedoka tokom postupka pred prvostepenim sudom nije potvrdio navode apelantice da je nju kritičnog dana tuženi ošamario osim što je došlo do svađe i galame u haustoru a za svoje tvrdnje apelantica nije priložila ni materijalne dokaze. Kod takvog činjeničnog stanja po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud nije mogao drugačije odlučiti nego kako je to učinio. Prema tome zaključeno je da su suprotne žalbene tvrdnje apelantice bez osnova uzimajući u obzir provedene dokaze i važeće materijalno pravo.

6. Okružni sud je napomenuo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe člana 429. stav 1. ZPP jer tužbeni zahtjev ne prelazi iznos od 3.000,00 KM pa se presuda ili rješenje kojim se spor završava može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava kako je propisano odredbom člana 433. stav 1. ZPP. Iz sadržaja apelanticine žalbe utvrđeno je da se ona žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a što nije predviđeno kao razlog za žalbu u smislu odredbe člana 433. stav 1. ZPP. Stoga je Okružni sud naveo da takve apelanticine navode nije mogao posebno cijeniti. Dalje je navedeno da apelantica tokom prvostepenog postupka osim što nije dokazala osnov tužbenog zahtjeva nije ni ponudila bilo kakav dokaz u pogledu visine istog (medicinska dokumentacija ili vještačenje po vještaku medicinske struke). Stoga po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud nije povrijedio ni odredbe parničnog postupka niti pogrešno primjenio materijalno pravo kada je apelanticin zahtjev odbio.

7. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude istakla sve okolnosti koje po njenom mišljenju čine prvostepenu presudu nezakonitom. Smatra da je mišljenje Okružnog suda nepravilno. Ističe da je u žalbi istakla da prvostepeni sud nije poštovao pravila postupka, te potpuno utvrdio i raspravio cijeli slučaj. Smatra da joj je također povrijeđeno ljudsko dostojanstvo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3109/07 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio