Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/07 (I. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3144/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3144/07, rješavajući apelaciju Ivana Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Miličevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 006-0-U-06-000 233 od 10. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog vijeća općine Gornji Vakuf-Uskoplje broj 01-05-458/06 od 22. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnio je 21. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-U-06-000 233 od 10. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog vijeća općine Gornji Vakuf-

Uskoplje (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01-05-458/06 od 22. juna 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća broj 01-05-458/06 od 22. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za reviziju dodjele građevinskog zemljišta Preduzeću PP „Ingrup“ Gornji Vakuf-Uskoplje rješenjem Općinskog vijeća općine Uskoplje broj 06-332/97 od 26. septembra 1997. godine.

3. Protiv rješenja Općinskog vijeća apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud odbio presudom, broj 006-0-U-06-000 233 od 10. septembra 2007. godine.

4. U obrazloženju presude se navodi da iz stanja spisa i u njemu sadržanih materijalnih dokaza proizlazi da je nekretnina označena kao kč. 1851 zv. „kamenica“, oranica površine 4016 m2 upisana u zk. br. 1665 k.o. Gornji Vakuf kao društevna svojina sa pravom korištenja u korist ranijih suvlasnika ove nekretnine do preuzimanja nekretnine od strane SO Gornji Vakuf. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Uskoplje broj 06-332/97 od 26. septembra 1997. godine koje je postalo pravosnažno 20. februara 1998. godine predmetna nekretnina je preuzeta od uknjiženih nositelja prava korištenja pri čemu se u članu 1. rješenja navodi da je stvarni korisnik ove nekretnine apelant. Istim rješenjem nekretnina je dodijeljena PP „Ingrup“ d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, vlasništvo Jerka Jurina radi izgradnje skladišnog prostora, koji je obavezan da u roku od 3 godine pribavi odobrenje za građenje i stavi objekat pod krov, a u roku od 6 godina pribavi upotrebnu dozvolu, jer u protivnom gubi pravo dodjele zemljišta. Članom 4. navedenog rješenja odobrena je uknjižba prava korištenja građevinskog zemljišta u korist pomenutog preduzeća sa 1/1 dijela uz obavezu plaćanja naknade općini Uskoplje. Iz člana 5. istog rješenja proizlazi da je naknada za zemljište utvrđena neposrednim dogovorom između apelanta kao stvarnog korisnika zemljišta i PP „Ingrup“. Iz z.k. izvadka broj 1355/04 od 28. jula 2004. godine utvrđeno je da su na predmetnoj nekretnini izgrađeni objekti na kojima je upisano pravo vlasništva u korist PP „Ingrup“.

5. Istaknuto je da je apelant u zahtjevu za reviziju postupka dodjele građevinskog zemljišta koji je prvostepenom organu uprave podnesen 8. septembra 2003. godine naveo da je vlasnik i korisnik predmetne nekretnine bio njegov sada umrli otac Jozo Miličević koji propustom organa uprave nije bio obavješten o toku i ishodu postupka dodjele građevinskog zemljišta, a apelant koji je sudjelovao u postupku nije imao ovlaštenje za zastupanje. Prema tome apelant smatra da su ništavi svi akti doneseni u postupku izuzimanja i dodjele zemljišta. Istaknuto je da je apelant kod istovjetnih prigovora ostao i u tužbi.

6. Nadalje se navodi da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je apelant u upravnom postupku preuzimanja i dodjele zemljišta imao svojstvo stranke jer je tretiran kao stvarni-faktički vlasnik i korisnik predmetne nekretnine, koje svojstvo se nije moglo priznati njegovom ocu jer popisni list koji je sačinjen po novom premjeru iz 1985. godine i u kojem je predmetna nekretnina upisana kao posjed apelantova oca ne predstavlja javnu ispravu iz razloga što nije javno izložen. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je Općinsko vijeće utvrdilo da je pravo korištenja zemljišta apelantu prestalo uz njegovu saglasnost jer je apelant u postupku izjavio da istu nekretninu daje na korištenje PP „Ingrup“ radi izgradnje objekata za obavljanje građevinske djelatnosti i da od općine Uskoplje neće tražiti naknadu za zemljište jer se o naknadi dogovorio sa vlasnikom PP „Ingrup“. Stoga je Općinsko vijeće zaključilo da nisu osnovani apelantovi navodi iz zahtjeva za reviziju postupka.

7. Po mišljenju Kantonalnog suda Općinsko vijeće je pravilno postupilo kada nije udovoljio zahtjevu apelanta za reviziju postupka preuzimanja i dodjele građevinskog zemljišta, ali ne iz razloga koji su sadržani u obrazloženju osporenog upravnog akta. S tim u vezi Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 87. st. 3. i 4. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03) kojom je propisano da zahtjev za reviziju izvršenih dodjela građevinskog zemljišta u smislu stava 1. i 2. istog zakona u propisanom roku mogu podnijeti samo fizičke osobe ili njihovi zakonski nasljednici koje su imale pravo korištenja na građevinskom zemljištu i koja su to pravo koristila na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, a čije je pravo korištenja prestalo bez njihove saglasnosti u periodu između 6. aprila 1992. godine i 16. maja 2005. godine kao dana stupanja na snagu ovog zakona. Također je propisano da zahtjev za reviziju može podnijeti i član obiteljskog domaćinstva ili zakonski zastupnik navedenih osoba.

8. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je naveo da je predmetna nekretnina bila neizgrađeno građevinsko zemljište koja je nakon izuzimanja od ranijih vlasnika postala društvena svojina sa upisanim pravom korištenja u korist ranijih 19 suvlasnika koji su poimenično navedeni u zk. ul. br. 1665 k.o. Gornji Vakuf kao i u izreci rješenja o preuzimanju i dodjeli ovog zemljišta a čije pravo korištenja je trajalo do preuzimanja zemljišta od strane općinskih organa.

9. Kantonalni sud je naveo da iz zemljišno-knjižnih podataka kao materijalnih dokaza jasno proizlazi da apelant kao ni njegov otac Jozo Miličević nisu bili raniji suvlasnici na predmetnoj nekretnini pa prema tome niti nositelji prava korištenja tog zemljišta koje pravo je bilo uknjiženo samo u korist ranijih vlasnika ove nekretnine. Stoga se po mišljenju Kantonalnog suda u smislu navedene zakonske odredbe apelant ne smatra ovlaštenom osobom kojoj bi pripadalo pravo na podnošenje zahtjeva za reviziju izvršene dodjele predmetnog građevinskog zemljišta. Istaknuto je da činjenica da su apelantov prednik (njegov otac) i apelant u trenutku preuzimanja građevinskog zemljišta od strane Općine Uskoplje i dodjele zemljišta preduzeću „Ingrup“ radi izgradnje skladišnog prostora držali u posjedu i faktički koristili predmetnu nekretninu ne može konstituirati pravo apelanta na podnošenje revizije.

10. Po mišljenju Kantonalnog suda kod takvog stanja stvari apelantov zahtjev je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbaciti kao nedopušten ali samo stoga što je njegov zahtjev osporenim rješenjem odbijen kao neosnovan nije bilo od uticaja niti je dovelo u pitanje pravilnost i zakonitost ovog rješenja.

11. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da faktički vlasnik i korisnik građevinskog zemljišta označenog kao k.č. broj 1851 u k.o. Gornji Vakuf Jozo Miličević uopšte nije na bilo koji način učestvovao u postupku izuzimanja i dodjele njegovog zemljišta jer mu to služba koja je vodila postupak nije omogućila a niti mu je dostavljeno rješenje o izuzimanju i dodjeli za zemljište koje on drži po osnovu kupovine još od 1950. godine i koje je i danas u katastarskom opreratu upisano kao njegov posjed. Nakon smrti Joze Miličevića ovo zemljište se u katastru vodi po osnovu nasljedstva na imenu njegova sina Ivana Miličevića. Navodi da je apelant prije izuzimanja i dodjele predmetnog građevinskog zemljišta bio radnik PP“Ingrup“ Gornji Vakuf, te da je on na traženje vlasnika PP „Ingrup“ Jerke Jurina dao pismenu izjavu prema kojoj on daje svoju parcelu označenu kao k.č. broj 1851 u k.o. Gornji Vakuf PP“Ingrup“ na korištenje a radi izgradnje privremenog objekta-skladišta građevinskog materijala. Izjavu je dao 6. marta 1998. godine odnosno nakon dužeg vremena od donošenja rješenja o izuzimanju i dodjeli građevinskog zemljišta PP „Ingrup“ i to bez znanja i dozvole faktičkog vlasnika zemljišta apelantovog oca Joze Miličevića. Po mišljenju apelanta navedena izjava nije pravno valjana i nije mogla poslužiti kao osnova za gubljenje ili pak sticanje prava. Tek kada je kasnije apelant saznao da je predmetno zemljište prenjeto na PP „Ingrup“ Gornji Vakuf/Uskoplje odmah je reagovao tako što je od vlasnika PP „Ingrup“ Jerke Jurina zahtijevao da mirno riješe nastali spor između njega i PP „Ingrup“ U tu svrhu su kod Stjepana Vukadina, advokata iz Bugojna zaključili ugovor o razrješavanju imovinskih odnosa između PP „Ingrup“ Uskoplje i apelanta.

12. Apelant ističe da su sve odluke koje su donijete u povodu izuzimanja i dodjele građevinskog zemljišta PP “Ingrup“ Gornji Vakuf-Uskoplje nezakonite kako iz procesno-pravnih tako i iz materijalno pravnih razloga. Navodi da je rješenje o izuzimanju i dodjeli predmetnog građevinskog zemljišta donijelo Općinsko vijeće općtine Uskoplje koje je nezakonito jer općinska vlast nije bila ustrojena u to vrijeme po Ustavu pa su time nezakonite sve donijete odluke iz tog vremena. Po mišljenju apelanta nezakonita je i odluka o provedbi u zemljišnim knjigama nezakonitog rješenja o izuzimanju i dodjeli građevinskog zemljišta jer u to vrijeme nije postojao sud u Uskoplju, a niti Viši sud u Vitezu. Posebno je po mišljenju apelanta nezakonita i pravno neodrživa osporena presuda Kantonalnog suda kako iz materijalno pravnih tako i iz formalnopravnih razloga. Također smatra da je odluka o izuzimanju i dodjeli građevinskog zemljišta Općinskog viječa općine Uskoplje u direktonoj suprotnosti sa odlukama Visokog predstavnika kojim je propisano da bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona organi ni jednog entitea u BiH ne mogu disponirati imovinom u društvenom-državnom vlasništvu i svaka odluka kojom se postupa suprotno nakon 6. aprila 1992. godine je ništava. Na kraju je apelant istakao da je provedba u zemljišnim knjigama nezakonita jer je rješenje o tome 12. januara 1998. godine donio sudija Stjepan Vukadin koji u to vrijeme nije mogao biti izabran za sudiji Općinskog suda u Bugojnu jer je prema saznanju apelanta on od 1980. godine advokat koju djelatnost obavlja i danas.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Iako se apelant žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da se apelant u suštini žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. Stoga imajući u vidu apelacione navode kao i stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente kojim bi učinio vjerovatnim da je u predmetnom postupku u kojem se odlučivalo o zakonskoj dopuštenosti zahtjeva za reviziju izvršene dodjele predmetnog građevinskog zemljišta došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu, niti u obrazloženjima osporenih odluka ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/07 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio