Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3215/07 (I. D., kao vlasnik STR Mini Marketa „Junior“ Mostar)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3215/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3215/07, rješavajući apelaciju Igora Džidića, kao vlasnika STR Mini Marketa „Junior“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Džidića, kao vlasnika STR Mini Marketa “Junior” Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-000 595 od 28. avgusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-100/04 od 19. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Džidić, kao vlasnik STR Mini Marketa „Junior“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ana Kožulj, advokatica iz Mostara, podnio je 29. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 595 od 28. avgusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-100/04 od 19. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-13/03-Č od 22. jula 2004. godine „Bomi commerce“, preduzeće za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam s.p.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime štete na robi isplati iznos od 12.722,00 na elektroinstalacijama i elektrouređajima iznos od 1.600,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana presuđenja do isplate, te isplati na ime adaptacije i čišćenja poslovnog objekta iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim kamatama od 10. novembra 1997. godine pa do isplate, te mu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.402,50 KM dok je preko ovog iznosa apelantov zahtjev odbijen. Istom presudom odbijen je u cjelosti protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se apelant obaveže da tuženom naknadi štetu u iznosu od 800,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi. Kantonalni sud je presudom broj Pž-

100/04 od 19. januara 2005. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti, a udovoljeno protivtužbenom zahtjevu i apelant obavezan da tuženom na ime štete isplati iznos od 800,00 KM i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 6.039,00KM.

4. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000 595 od 28. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz činjenica utvrđenih od strane nižestepenih sudova proizlazi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o posluzi broj 22/97 od 22. marta 1997. godine kojim je tuženi apelantu ustupio na korištenje rashladni uređaj bez naknade, tržišne vrijednosti od 800,00 DEM uz obavezu apelanta da instalira rashladnu vitrinu u svom poslovnom prostoru da u njoj drži robu nabavljenu samo kod tuženog, da se brine sa pažnjom dobrog domaćina o ispravnom održavanju i rukovanju vitrinom, a o svim uočenim nedostacima da odmah obavijest vlasnika, da opravku vitrine vrši o svom trošku ukoliko je kvar nastao usljed nemara korištenja vitrine, a u momentu raskida ugovora ili na zahtjev vlasnika da će vratiti vitrinu u stanju u kakvom je preuzeta uzimajući u obzir amortizaciju, a ako to nije moguće da mu nadoknadi vrijednost u iznosu od 800,00 DEM. Istim ugovorom tuženi je obavezan na servisiranje vitrine o svom trošku ako kvar nije nastao greškom korisnika i snadbijevati korisnika robama. Predmetni ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme sa pravom tuženog kao vlasnika rashladne vitrine da u svakom trenutku raskine ugovor i preuzme istu od korisnika.

6. Vrhovni sud je našao da je u postupku utvrđeno da je apelant preuzeo rashladnu vitrinu tip 1003. inventarskog broja 0065. i to u vrijeme zaključenja ugovora (22. marta 1997. godine), da je istu koristio do 27. oktobra 1997. godine kada je došlo do požara u kojem je za apelanta nastupila šteta u vidu oštećenja na robi, šteta na elektro-instalacijama i elektro uređajima i šteta na adaptaciji i čišćenju poslovnog objekta, a da vitrina nije vraćena tuženom jer je u cjelosti izgorila.

7. Vrhovni sud je našao da je uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu a protivtužbeni zahtjev je odbio polazeći od zaključenog ugovora kao ugovora o zakupu kao i utvrđenja da je isključivi uzrok požara bio kvar na rashladnoj vitrini za koji nije utvrđena odgovornost apelanta.

8. Dalje je Vrhovni sud našao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o posluzi te da je apelant odgovoran za štetu koja je nastala na posuđenoj stvari jer nije dokazao da je štetni događaj nastao krivnjom tužene odnosno kao posljedica kvara ili oštećenja na samoj vitrini.

9. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je Kantonalni sud ocjenio ugovorni odnos među parničnim strankama. Navedeno iz razloga jer je utvrđeno da je zaključen ugovor o posluzi jer nije utvrđena obaveza plaćanja zakupnine. Iz ugovornih odredbi jasno proizlazi da tuženi kao davalac rashladne vitrine na korištenje apelantu uspostavlja odnos sa apelantom kao korisnikom u pravnom odnosu prekaria za koji je karakteristično da se u svako doba može opozvati što znači da vrijeme upotrebe nije bilo naprijed ni određeno ni odredivo, te da korisnik nije obavezan ni na kakvo plaćanje.

10. U odnosu na postavljeni zahtjev za naknadu štete Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov odgovornosti po osnovu krivnje iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Istaknuto je da apelant smatra da je tuženi kao vlasnik rashladne vitrine koju je njemu dao na korištenje (neovisno od vrste ugovornog odnosa) prouzrokovao požar od kojeg je nastala šteta. Međutim za postojanje odgovornosti za naknadu štete po pravilima o presumiranoj krivici potrebno je dokazati da je šteta uzrokovana odgovornošću tužene kao štetnika.

11. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ugovorne stranke u ugovoru predvidjele obavezu apelanta kao korisnika pozajmljene rashladne vitrine tako da će se brinutu o pozajmljenoj stvari sa pažnjom dobrog domaćina i dr. S obzirom da je apelant koristio rashladnu vitrinu više mjeseci prije štetnog događaja, te da nije u postupku dokazano da je šteta na rashladnoj vitrini nastala zbog kvara za koji odgovara tuženi kao vlasnik već zbog kvara za koji je odgovoran apelant kao korisnik po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je odlučeno kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Kako je rashladna vitrina potpuno uništena po mišljenju Vrhovnog suda pravilna je i odluka i o protivtužbenom zahtjevu. Također po ocjeni Vrhovnog suda nisu osnovani ni prigovori koji upućuju na pogrešnu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka jer ovi prigovori predstavljaju prigovor na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što revizijom nije dopušteno isticati po članu 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijei pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Po mišljenju apelanta pravilnom primjenom materijalnog prava Vrhovni sud bi došao do zaključka da na strani apelanta nema odgovornosti. Stoga apelant smatra da osporene presude nisu utemeljene na objektivnim činjenicama već su rezultat subjektivnog uvjerenja. Ističe da je zbog selektivne primjene zakona donesena nezakonita odluka, te da stoga obrazloženje i zaključci suda ne zadovoljavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3215/07 (I. D., kao vlasnik STR Mini… | Sudska praksa | Aktio