Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/07 (D. C.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3492/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3492/07, rješavajući apelaciju Drage Cvitkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Cvitkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000808 od 2. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1474/05 od 2. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1475/03-I od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Cvitković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 20. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000808 od 2. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1474/05 od 2. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1475/03-I od 26. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1475/03-I od 26. septembra 2005, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1474/05 od 2. marta 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu Franjo Cvitković (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed i slobodno raspolaganje ½ drvarnice-šupe koja se nalazi uz porodični objekat izgrađen na k.č. 2459 k.o. Mostar upisan u z.k. ulošku 3524 i apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.431,55 KM.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelant podnio vlasničku tužbu kojom traži predaju u posjed ½ dijela drvarnice-šupe sagrađene uz porodično stambeni objekat. Na osnovu izvršene identifikacije u postupku je utvrđeno da se sporna šupa nalazi na nekretnini označenoj kao k.č. 2459 k.o. Mostar (nova k.č. 2488). Iz z.k. izvatka z.k. ul. 2306 k.o. Mostar proizlazi da je nekretnina označena kao k.č. 2459 upisana na ime Pere Cvitkovića sina Luke tj. oca parničnih stranaka. U postupku je nesporno utvrđeno da je prednik parničnih stranaka odnosno njihov otac umro a tokom postupka nije dokazano da je iza njega proveden ostavinski postupak. Po mišljenju Kantonalnog suda pogrešno apelant smatra da je momentom smrti oca postao suvlasnik sa ½ dijela predmetne parcele jer je testamentom broj R-676/94 od 7. oktobra 1994. godine otac parničnih stranaka ostavio ovu nekretninu za slučaj smrti apelantu i tuženom na jednake dijelove. S obzirom da ostavinski postupak još nije okončan neizvjesno je da li će se imovina naslijediti prema testamentu posebno kod činjenice da parnične stranke nisu jedini zakonski nasljednici. Međutim sve i da je postao suvlasnik sa ½ dijela predmetne šupe po mišljenju Kantonalnog suda apelant ne bi bio ovlašten da zahtijeva predaju u posjed određenog fizičkog dijela jer nije izvršena fizička dioba odnosno razvrgnuće suvlasničke zajednice sa tuženim. Stoga kako apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000808 od 2. oktobra 2007. godine, odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da nije sporno da je prednik parničnih stranaka za života sačinio oporuku (7. oktobra 1994. godine) prema kojoj je taj objekat (drvarnica-šupa) nije bio predmet oporuke već je isti izgrađen nakon smrti prednika parničnih stranaka, da nije izvršena fizička dioba i da ostavinski postupak iza oca parničnih stranaka nije završen. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke zakonski nasljednici ostavitelja Petra Cvitković, da je pored apelanta i tuženog ostavitelj imao još djece (sinova i kćeri) i da su ostala njihova braća učestvovali u gradnji spornog objekta. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan revizijski sud po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je primjenjeno materijalno pravo. Istaknuto je da apelant ponavlja žalbene razloge o tome da je pogrešan stav nižestepenih sudova da apelantu ne pripada pravo ½ dijela drvarnice-šupe. Navedeno iz razloga datih u obrazloženju drugostepene presude na strani 2. pasus 1. i 2. koje u potpunosti kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.

6. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je tuženi na nezakonit način osporio apelantu navedeno pravo. Navodi da su apelant i tuženi braća, te da kao univerzalni nasljednici iza svog pokojnog oca, na osnovu zakonskog reda nasljeđivanja imaju pravo naslijediti idealni dio. Međutim apelant ističe da spornu drvarnicu drži u posjedu njegov brat i koristi je, a što je utvrđeno i uviđajem na licu mjesta. Navodi da je njegov otac odnosno prednih parničnih stranaka ostavio sudsku oporuku u kojoj je definirano da stambeni objekat koji je izgrađen na zemljištu sa pravom korištenja označen kao k.č. 2459 u površini 707 m“ ostavlja svojim sinovima Franji i Dragi na jednake dijelove. Po mišljenju apelanta imajući u vidu takvu posljednju volju prednika parničnih stranaka vidljivo je da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan. Dalje je naveo da je prilikom izvršenog uviđaja na licu mjest utvrđeno da apelant i tuženi koriste stambeni objekat prema izraženoj oporučnoj volji njihovog oca, te je utvrđeno da je na naprijed navedenom zemljištu pored stambenog objekta izgrađena i drvarnica koja služi za redovnu upotrebu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

11. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/07 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio