Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2690/07 (M. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2690/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2690/07, rješavajući apelaciju Miladina Simikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Simikića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-
000 413 od 3. avgusta 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-731/02 od 26. juna 2006. godine i rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla broj 05-02/I-2-PS-23-2444/98 od 3. aprila 2006. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Simikića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-
000 413 od 3. avgusta 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-731/02 od 26. juna 2006. godine i rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla broj 05-02/I-2-PS-23-2444/98 od 3. aprila 2006. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Simikić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000 413 od 3. avgusta 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjme tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-731/02 od 26. juna 2006. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-
02/I-2-PS-23-2444/98 od 3. aprila 2006. godine. Apelant je 29. i 31. januara 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Službe broj 05-02/I-2-PS-23-2444/98 od 3. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-731/02 od 26. juna 2006. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u Tuzli u ulici Aleja Alije Izetbegovića broj 17/24. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za izvršenje CRPC odluke broj 541-965-1/! od 4. marta 2004. godine. Određeno je da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja posebnim rješenjem odlučiti o pravima sadašnjeg korisnika stana.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Ilinka Simikić, apelantova majka koja je umrla decembra 1979. godine. U predmetnom postupku apelant je podnio zahtjev tvrdeći da je on bio nosilac stanarskog prava u vrijeme kada je napustio stan odnosno na dan 30. aprila 1991. godine a što se u postupku dokazalo netačnim. Na raspravama održanim u Službi apelant je izjavio da povrat stana traži kao član porodičnog domaćinstva svoje majke Ilinke Simikić smatrajući da je u vrijeme njene smrti bio član njenog porodičnog domaćinstva a to dokazuje prijavom MUP.
4. Služba je utvrdila da apelant nije iskoristio svoje zakonsko pravo da se na bilo koji način konstituiše u nosioca stanarskog prava na osnovu čega po mišljenju Službe apelantu i ne pripada pravo na povrat stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Po mišljenju Službe sama prijava boravka nije dovoljna da bi se ostvarila zajednica života sa nosiocem stanarskog prava a da se stan zaista i ne koristi. Nadalje apelant pored toga što na dan 30. april 1991. godine nije bio nosilac stanarskog prava nije imao nikakav pravni osnov da bi koristio predmetni stan, a nije bio ni u faktičkom posjedu predmetnog stana što znači da to nije bio dom apelanta. Utvrđeno je da je predmetni stan u tom periodu koristio njegov bratić Davor Simikić sa svojom porodicom. Istaknuto je da je apelant svoje potrebe u to vrijeme zadovoljavao u stanu Anđelke Kosić, a zajednicu života sa istom nastavio je i u Nišu tako da prema mišljenju Službe apelant ne može ostvariti pravo na povrat ovog stana niti po osnovu zakonske odredbe koja predviđa da se sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove koji su im oduzeti zbog neprijateljstava počevši od 1991. godine. Utvrđeno je da je apelant predmetni stan izdavao podstanarima, te da ga nije faktički koristio niti je isti napustio zbog ratnih dešavanja, a stan je držao bez zakonskog osnova. Zaključeno je da apelant na dan 30. april 1991. godine nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu niti je imao pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoje majke.
5. Istaknuto je da se apelant obratio Službi i sa zahtjevom za izvršenje CRPC odluke broj 541-965-1/1 od 4. marta 2003. godine. Pomenutom odlukom je utvrđeno da je 1. aprila 1992. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Ilinka Simikić, a tačkom 2. odluke određeno je da član porodičnog domaćinstva uz prezentaciju odluke i dokaza kojima se potvrđuje da imaju status člana porodičnog domaćinstva mogu da stupe u posjed stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obzirom da se i po zahtjevu za povrat stana i po zahtjevu za izvršenje CRPC odluke radi o istom činjeničnom stanju to su navedena dva zahtjeva spojena, te je donesena jedna odluka. Istaknuto je da predmetni stan koristi Jusuf Avdić koji ima zaključen ugovor o korištenju stana a koji ugovor podliježe kontroli od strane Komisije za kontrolu zaključenih i /ili obnovljenih ugovora, te da će se o pravima sadašnjeg korisnika stana donijeti posebno rješenje nakon pravosnažnosti ovog rješenja a što je u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da žalbeni navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačije odluke jer je iz spisa predmeta nesporno da je apelant prestao sa korištenjem navedenog stana prije ratnih zbivanja i da nije ostvario svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te da mu prema odredbi člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stabnovima ne pripada pravo na povrat stana.
7. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj 003-0-U-06-000 413 od 3. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava cijeni prema okolnostima u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava a također i postojanje trajnosti življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti što je osnovni uslov za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. Istaknuto je da je apelant rođen 19. juna 1929. godine u Pančarevu, Makedonija, po stručnoj spremi pravnik VŠS zasnovao radni odnos u preduzeću „Remont montaža“ DJL Tuzla na neodređeno vrijeme 4. marta 1978. godine na poslovima i radnim zadacima „Sekretar RJ-ce“ Split u Splitu i da je u navedenom preduzeću radio do 30. novembra 1990. godine. Utvrđeno je da je apelant cijelo vrijeme tj. neprekidno od smrti svoje majke pa do izbijanja ratnih dejstava predmetni stan izdavao podstanarima a da je neposredno pred izbijanje ratnih dejstava u predmetnom stanu stanovao apelantov bratić tj. sin apelantovog umrlog brata Dušana Simikića. Iz iskaza svjedoka N.K., Š.K., Lj.H. M.H. i A.Ć. utvrđeno je da apelant nakon smrti svoje majke nije koristio predmetni stan. Iz navedenog po mišljenju Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije bio korisnik i posjednik spornog stana u vrijeme napuštanja Tuzle početkom ratnih dejstava.
9. Kantonalni sud je utvrdio da su organi uprave cijenili i izvještaj Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar Kantonalne administartivne službe Tuzla od 29. maja 2002. godine iz kojeg proizlazi da je uvidom u likvidacioni i spiskove isplate penzije u periodu od 1991. godine i danas penzionera-apelanta isplata penzija vršena putem Union banke Tuzla na adresu Tuzla ulica Skojevska broj 6/66 (adresa prijeratnog stana Anđelke Kosić) pa je to dokaz iz kojeg nesumljivio proizlazi da je utvrđenje odlučne činjenice koja se tiče korištenja i posjeda predmetnog stana od strane apelanta i njegovo faktičko stanovanje i življenje u drugom a ne u predmetnom stanu pravilno utvrđeno.
10. Kantonalni sud je naveo da ostali dokazi tj. iskazi svjedoka Ž.S., D.Đ., Lj.B., H.B. i M.T. kao i pismeni dokazi i to: fotokopije lične karte, pasoša apelanta, uvjerenja iz biračkog spiska, uvjerenja o državljanstvu, potvrdu o registarciji birača na adresi spornog stana, fotokopije štednih knjižica na Invest banku, Jugobanku iz koji proizlazi prijava adrese na spornom stanu ne dovode u sumnju odlučnu činjenicu utvrđenja da je apelant nakon vraćanja sa rada u Splitu i nakon penzionisanja svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu Anđelke Kosić.
11. Zbog toga su po mišljenju Kantonalnog suda organi uprave pravilno utvrdili odlučnu činjenicu da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava odnosno da mu je to svojstvo prestalo zbog zadovoljenja stambenih potreba u stanu Anđelke Kosić. Istaknuto je da apelant ni tokom upravnog postupka kao ni u tužbi nije dostavio dokaze koji nesumljivo ukazuju da je bio u posjedu spornog stana odnosno da je trajno koristio sporni stan prije 30. aprila 1991. godine odnosno da je nakon smrti majke podnio stambenom organu prijedlog za prenos svojstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome Kantonalni sud je našao da se apelantu ne može priznati svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je radio u preduzeću „Remont-montaža“ iz Tuzle od 1978. godine do 1991. godine na radnom mjestu „Sekretar Radne jedinice Split“. Navodi da je za čitavo to vrijeme imao mjesto stanovanja u spornom stanu, te da dokazi o tome postoje u prvostepenom spisu. Činjenicu da je apelant stanovao u predmetnom stanu odnosno da je tu imao dom potvrdili su brojni svjedoci tokom prvostepenog postupka. Također smatra da u tom pravcu postoje i brojni pismeni dokazi. Ističe da Kantonalni sud nije objasnio zašto su apelantove isprave glasile na adresu spornog stana.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na dom Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja «dom» apelanta u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U suštini za ocjenu da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije nužna je faktiča povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, odnosno u konkretnom slučaju predmetnim stanom.
16. U konkretnom slučaju u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant nakon vraćanja sa rada u Splitu i nakon penzionisanja svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu Anđelke Kosić. Stoga proizlazi da je apelant prekinuo faktičku vezu sa predmetnim stanom. Dakle apelant u predmetnom stanu više nije živio i obavljao svoje uobičajene aktivnosti kako bi se isti mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga po mišljenju Ustavnog suda predmetni stan ne predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud nalazi da su navodi apelanta o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud je pojam imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijeu proširio i na stanove na kojima se stanju na temelju stanarskog prava.
18. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana tvrdeći da je član porodičnog domaćinstava ranijeg nosioca stanarskog prava. Ustavni sud nalazi da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a kako je to tvrdio. Budući da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje tvrdnje u smislu zakona proizlazi da se apelantov zahtjev za povrat spornog stana nije ticao «postojeće imovine» apelanta već je apelant namjeravao da stekne pravo na predmetnom stanu. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud ponovo ukazuje da u predmetnom postupku apelant nije dokazao ispunjene relevantnih zakonskih uslova da bi se mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanta da će uspjeti sa predmetnim zahtjevom, iako u predmetnom postupku nije dokazao da ispunjava uslove predviđene zakonom ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh odnosno mora biti ostvarvo kroz ispunjenje tačno određenih zakonskih uslova, što nije konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović