Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2822/07 (I. T.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2822/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2822/07, rješavajući apelaciju Ive Trupine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Trupine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001285 od 7. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Trupina (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, koga zastupa Miro Blaž, iz Viteza, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001285 od 7. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs. 385/04 od 2. juna 2005. godine poništena je odluka tuženog «Bosna-drvo“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-93 od 23. marta 2001. godine od 23. marta 2001. godine kojom je apelantu prestao radni odnos na određeno vrijeme, te je tuženi obavezan da vrati apelanta na radno mjesto PK radnika-Ložača ili drugo odgovarajuće radno mjesto kao i da mu isplati plaću za period od prestanka radnog odnosa sve do momenta povratka na rad u mjesečnom iznosu od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od svakog prvog u mjesecu, tačnije od 1. aprila 2001. godine i dalje do konačne isplate, kao i nadoknaditi mu troškove ovog postupka u iznosu od 8.533,00 KM a sve to u roku od 15 dana od dana prijema odluke pod posljedicom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je preko gore dosuđenog iznosa tj. do mjesečnog iznosa od po 430,00 KM, kao i sa viškom zahtjeva za naknadu troškova, odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je uvidom u odluku tuženog od 23. marta 2001. godine utvrđeno je da je apelantu 26. marta 2001. godine prestao radni odnos na određeno vrijeme u ovom poduzeću, te da je uvidom u knjigu otpreme pošte i knjigu djelovodnog protokola tuženog utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa apelanta zavedena pod redni broj 93., kao takva i evidentirana, međutim da u istoj nije naznačeno kada ju je apelant lično zaprimio. Nadalje, ovaj sud je naveo da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da je sadržaj sporne odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu saopćen telefonskim putem krajem marta 2001. godine, od strane njegovog neposrednog rukovodioca koji ga je obavijestio o prestanku radnog odnosa i da ne mora više dolaziti na posao, a da mu je predmetna odluka uručena krajem juna 2001. godine. S tim u vezi, a imajući u vidu činjenicu da je apelant zaprimio odluku tuženog krajem juna 2001. godine, te 3. maja 2002. godine podnio tužbu ovom sudu za zaštitu svojih prava, ovaj sud je zaključio da je apelantova tužba blagovremena, tj. podnesena u okviru roka od jedne godine od dana dostave odluke, kako je to i predviđeno odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Zaključivši kako je apelantu nezakonito prestao radni odnos, Općinski sud je istakao da apelant osnovano zahtijeva isplatu plaća, pogotovo što tuženi nije dokazao da je apelant u međuvremenu negdje drugdje zasnovao radni odnos, i to od momenta prestanka radnog odnosa, tj. od 26. marta 2001. godine, pa sve do momenta vraćanja na rad shodno odredbi člana 96. Zakona o radu, ali ne u traženom iznosu od 430,00 KM, već u iznosu od po 200,00 KM, kako je to i određeno Ugovorom o radu i sa kojim iznosom apelant se prilikom zaključenja istog saglasio. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud je odlučio kao u izreci.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-619/05 od 21. juna 2006. godine žalbe apelanta i tuženog su odbijene kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda od 2. juna 2005. godine u dijelu u kojem je odlučeno o glavnom zahtjevu i kamatama, a ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo utemeljeno na odredbama Zakona o radu i donio ispravnu odluku kojom je poništio odluku tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta i obavezao tuženog da ga vrati na posao, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, te mu isplati naknade plaće u visini od 200,00 KM mjesečno. Nadalje, ovaj sud je naveo da je za svoj stav prvostepeni sud dao jasne, uvjerljive i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud, a koji nisu dovedeni u sumnju ni žalbama apelanta i tuženog, te je odlučio kao u izreci ove presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001285 od 7. avgusta 2007. godine revizija tuženog je uvažena, obje nižestepene presude preinačane tako da se apelantova tužba odbacuje kao neblagovremena u odnosu za zahtjev na poništenje odluke tuženog broj 23. marta 2001. godine i za povrat na radno mjesto, a odbija kao neosnovana u odnosu na zahtjev za isplatu plaće, dok se revizija apelanta odbija kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je pogrešan pravni stav nižestepenih sudova u pogledu tumačenja odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu. Navedenom odredbom propisano je da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, te da je u konkretnom slučaju apelant saznao da je donesena odluka o otkazu već 23. marta 2001. godine, pa je sa tim datumom on saznao za povredu svog prava. Činjenica da je on odluku tuženog preuzeo tek u junu 2001. godine ne bi mogla ishoditi produženje roka za ostvarenje svog prava za zaštitu podnošenjem tužbe. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda već samim saznanjem (od strane službenog lica) da je donesena sporna odluka tuženog od 23. marta 2001. godine o čijem je sadržaju apelanto obavješten apelant je morao kao zaposlenik da se zainteresira o razlozima za otkaz kako bi u slučaju povrede njegovih prava mogao tražiti blagovremeno zaštitu pred sudom, tj. u roku od jedne godine od saznanja. Kako je tužba podnesena izvan tog roka, tj. 3. maja 2002. godine, ovaj sud je zaključio da je apelantovu tužbu u odnosu na zahtjev za poništenje odluke o otkazu i povrat na posao, trebalo odbaciti kao neblagovremenu. U odnosu na novčano potraživanje, Vrhovni sud sud je naveo da je tužba blagovremena, ali da zahtjev tužbe za isplatu novčane naknade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa nije osnovan, jer nije dokazana nezakonitost otkaza, pa je u ovom dijelu reviziju tuženog, također, uvažio i obje nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je primjenom čl. 248. i 250. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001285 od 7. avgusta 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu primjene odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu, odnosno računanja proteka roka za zaštitu prava iz radnog odnosa kod nadležnog suda, navodeći da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primjenili materijalno pravo kada su za početak računanja roka za zaštitu prava iz radnog odnosa odredili momenat dostavljanja sporne odluke tuženog, a ne momenat saznanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu naprijed navedene principe i citiranu praksu kako Evropskog suda za ljudska prava, tako i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantova tužba u odnosu na poništenje odluke tuženog broj 01-93 od 23. marta 2001. godine i povrata apelanta na radno mjesto odbačena kao neblagovremena, odnosno odbijena kao neosnovana u odnosu na isplatu plaća. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović