Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3025/07 (J. O.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3025/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3025/07, rješavajući apelaciju Jusufa Omića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Omića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000635 od 4. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1353/05 od 3. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-28/04 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Omić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-
000635 od 4. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1353/05 od 3. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-28/04-Z od 30. juna 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. novembra i 3. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-28/04-Z od 30. juna 2005. godine, odbijen je precizirani tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik dijela parcele k.č. 1325/1 u površini od 120 m2 (u daljnjem tekstu: sporna parcela), te da se naloži tuženom Aliji Omiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda spornu parcelu u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav jedan izreke presude). Apelant je obavezan da tuženom isplati iznos od 2.348,60 KM na ime troškova parničnog postupka (stav dva izreke presude) dok je tuženi sa preostalim dijelom zahtjeva u pogledu naknade troškova iznad dosuđenog iznosa odbijen (stav 3. izreke presude).
3. U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nisu sporne činjenice da se pred tim sudom pod brojem P.304/92 vodio postupak po tužbi apelanta protiv Fatime Omić, Senada Omića i Fuada Omića, koje je u tom postupku zastupao tuženi u svojstvu punomoćnika a u kojem je postupku utvrđeno da je apelant suvlasnik sa dijelom ¼ na spornoj parceli, te je utvrđeno da je predmetna presuda pravomoćna sa danom 5. julom 2001. godine. Nadalje je navedeno da nije sporno da je nakon ovog postupka vođen postupak razvrgnuća zajednice nekretnina pod brojem RI.48/02 koji je pravosnažno okončan 14. februara 2004. godine. Sud je naveo da je među strankama sporno da li se u konkretnom slučaju radi o pravosnažno presuđenoj stvari te je, ukoliko se na radi o tome, sporno koji dio sporne parcele apelant potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom. Nadalje je navedeno da precizirani tužbeni zahtjev apelanta predstavlja reivindikacioni zahtjev u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) te da dosljedno tome vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Sud je odbio kao neosnovan prigovor presuđene stvari jer na postoji identitet stranka obzirom da tuženi nije imao svojstvo stranke u postupku koji je okončan presudom istog suda P.304/92 već je u tom postupku učestvovao kao punomoćnik tuženih Fatime Omić, Senada Omića i Fuada Omića, pa pravne posljedice presude u odnosu na tuženog ne mogu proizvoditi pravne učinke. Nadalje je navedeno da je sud uvidom u spis RI.48/02 te na osnovu nalaza vještaka geodetske struke utvrdio da je sporna parcela u postupku razvrgnuća cijepala na tri dijela-parcele 1325/1, 1325/3 i 1325/4, te da je novoformirana parcela 1325/1 pripala u suvlasništvo sa dijelom od po 1/3 mld. Fatime Omić, Senada Omića i Fuada Omića, da je novoformirana k.č. 1325/3 pripala u vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, dok je treća novoformirana parcela pripala u suvlasništvo apelanta sa dijelom 3/6 te mld. Fatime Omić, Senada Omića i Fuada Omića sa dijelovima od po 1/6. Sud je naveo da je ove dokaze prihvatio objektivnim i tačnim budući da je sud vezan pravomoćnom presudom sve dok je na snazi, a nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz razloga što je isti dat od strane stručnog lica koje raspolaže znanjem iz ove oblasti, a osobito jer stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze. Nadalje je navedeno da je nesporno da apelant drži u faktičkom posjedu sve nekretnine koje su mu pripale u vlasništvo, odnosno suvlasništvo po presudi P.304/92 odnosno rješenju RI.48/02. Također je navedeno da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je vlasnik ili suvlasnik sporne parcele (1325/1), niti je dokazao da tuženi drži u faktičkom posjedu spornu parcelu, a što je morao dokazati u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima da bi uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, pa ga je sud odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je naveo da apelant nije dokazao ni da je tuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari jer je među strankama nesporno da spornu parcelu faktički koriste mldb. Fatima Omić, Senad Omić i Fuad Omić, koji su i u katastru upisani kao vlasnici i posjednici sporne parcele. Tvrdnje apelanta da je prvobitna parcela k.č. 1325/1 iz presude P-304/92 prije presuđenja po toj presudi imala veću površinu od one koja je navedena u presudi (480 m2) po starom katastarskom operatu i da apelantu sada na terenu nedostaje 120 m2, osim onih 120 m2 koji su mu pripali u postupku razvrgnuća po prethodnoj presudi, sud je ocijenio irelevantnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari budući da apelant nije dokazao pravno relevantnim dokazima o kojoj se nekretnini tačno radi, niti je dokazao da tuženi drži nekih 120 m2 u svom faktičkom posjedu.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1353/05 od 3. marta 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore apelanta vezane za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelant nije dokazao da tuženi drži spornu površinu od 120 m2 kao sastavni dio k.č. 1325/1 u svom posjedu bez pravnog osnova te da nije dokazao da je on vlasnik te parcele. Nadalje sud je ponovio da je apelant morao dokazati u smislu člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima da je on vlasnik stvari čiji povraćaj traži kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Sud je naveo da sporna površina od 105 m2 (a ne 120m2), koja je nastala razlikom u površini parcela po starom i novom katastarskom operatu, nije sastavni dio parcele broj k.č.1235/1, kako je to isticao apelant, nego druge parcele k.č. 677/3 koja je pripala upravo apelantu nakon izvršene zamjene između apelanta i njegovog brata Rame Omića. Nadalje sud je naveo da su sve dileme vezane za spornu parcelu nesumnjivo otklonjene u postupku koji se vodi kod tog suda pod brojem P-304/92, u kojem je utvrđena površina sporne parcele od 481 m2 a koja je fizički podijeljena po pravilima vanparničnog postupka u predmetu RI-48/02 i u kojoj je diobi apelantu pripala površina od 120 m2 koju drži u posjedu. Ove dileme su otklonjene i nalazom vještaka geometra od 19. maja 2005. godine te skicom lica mjesta, koja je sastavni dio nalaza kao i pojašnjenjem nalaza na glavnoj raspravi 31. maja 2005. godine. Sud je naveo da je nalaz i skicu vještaka prvostepeni sud pravilno cijenio jer je rezultat izvršenog mjerenja na licu mjesta i usporedbe sa katastarskim operatom u koji je vještak izvršio uvid. Sud je naveo da je apelant na licu mjesta pokazivao da je sporno i ono što drži u posjedu, kao i parcele koje su bile predmet diobe, a na ročištu je izjavio da se ne može konkretno izjasniti gdje se nalazi sporna površina od 120 m2 koju potražuje ali „da samo zna da mu se treba dati još toliko kvadrata od parcele k.č. 1325/1“. Nadalje je navedeno da apelant niti jednim dokazom nije doveo u sumnju podatke iz nalaza vještaka geometra koji se precizno izjasnio da je izvršena dioba sporne parcele u postupku u kojem je on također vještačio, da je apelant tada dobio u suvlasništvo ¼ te parcele od 120 m2, a čemu apelant nije prigovorio. Obzirom na iscrpan i objektivan nalaz vještaka geometra sud je zaključio da nije bilo neophodno izvoditi dokaz uviđajem na licu mjesta tj. nije bilo neophodno neposredno opažanje suda na licu mjesta. Nadalje je navedeno da je apelant u tužbi predložio izvođenje ovog dokaza ali da je na pripremnom ročištu predložio dokaz vještačenjem po vještaku geometru koji je sud usvojio i odredio vještaka koji će vještačiti a na što stranke nisu imale primjedbi. Također je navedeno da apelant ni tokom postupka nije prigovarao što sud nije izvršio uviđaj na licu mjesta, niti je u žalbi naveo koje bi činjenice sud neposredno trebao utvrditi uviđajem na licu mjesta a što bi uticalo na ishod postupka. Konačno sud je naveo da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je vlasnik dijela sporne parcele u površini od 120m2, da isti drži tuženi u svom posjedu pa je sud naveo da sadržajem žalbe nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene presude.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000635 od 4. septembra 2007. godine, odbijena je revizija apelanta kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova te naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev apelanta budući da je apelant tužbu za smetanje posjeda preinačio u vlasničku tužbu sa zahtjevom za utvrđivanje vlasništva i predaju u posjed nekretnina na pa se spor trebao riješiti primjenom član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Budući da apelant tužbom tražio vraćanje dijela nekretnine označene kao k.č. 1325/1 u površini od 120 m2 a da na licu mjesta i glavnoj raspravi nije znao pokazati koji je to sporni dio nekretnine sud je zaključio da apelant zapravo nije individualizirao stvar a što je preduvjet utvrđivanja da li je taj dio stvari u faktičkoj vlasti apelanta ili tuženog. Obzirom da sudovi na osnovu provedenih dokaza koje je izveo apelant nisu mogli sa sigurnošću utvrditi činjenice bitne za udovoljavanje tužbenom zahtjevu, to su po zaključku Vrhovnog suda pravilno ocijenili da je teret dokaza u smislu člana 126. ZPP bio na apelantu te da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Sud je ocijenio neosnovanim revizijske prigovore apelanta da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode vezane za uviđaj na licu mjesta budući da je drugostepeni sud cijenio ove prigovore te iste odbio i naveo razloge odbijanja. Nadalje je navedeno da je apelant mogao u fazi pripremnog ročišta da ostane kod prijedloga za obavljanje uviđaja u prisustvu vještaka geometra, koji prijedlog je naveo u tužbi, a ne suglasiti se sa odlukom suda da se na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u nalaz i saslušanje vještaka geometra. Budući da apelant u toj fazi postupka nije predložio dokaz uviđajem na licu mjesta Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelant navodi da su mu redovni sudovi uskratili pravo da vrati nekretninu koju mu je uz pomoć sudova oduzeo Ćazim Omić. Nadalje apelant navodi da na lice mjesta nije izašla komisija koju je uplatio već samo geometar čiji je nalaz po apelantu netačan te apelant smatra da se cijeli parnični postupak vodio na «pogrešno utvrđenom vještačkom nalazu».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iako se pozvao na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantovi navodi implicitno ukazuju da se on u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Nadalje, suprotno navodima apelanta sudovi su u obrazloženju odluka dali ocjenu svih provedenih dokaza te obrazložili zašto je izveden dokaz vještačenjem po vještaku geometru a nije izveden dokaz uviđajem na licu mjesta. Ustavni sud zapaža da apelant izvođenje ovog dokaza nije predložio na pripremnom ročištu te taj dokaz, obzirom na relevantne odredbe ZPP (čl. 77., 81. i 94.) i nije mogao biti izveden na glavnoj raspravi. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović