Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3098/07 (PP «Agromap» Bijeljina)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3098/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3098/07, rješavajući apelaciju PP «Agromap» Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP «Agromap» Bijeljinapodnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
510/05 od 4. maja 2007. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Pž-76/2003 od 7. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-656/2000 od 18. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PP «Agromap» Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Dragoljub Lazić, podnio je 15. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-510/05 od 4. maja 2007. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-76/2003 od 7. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-656/2000 od 18. februara 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. i 29. februara, 7. maja i 25. juna 2008. godine te 4. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-565/2000 od 18. februara 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Pž-76/2003. od 7. decembra 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Opštine Bijeljina-Odjeljenje za finansije (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je utvrđeno da je raskinut ugovor o korištenju kredita iz sredstava samodoprinosa za zapošljavanje, zaključen u Bijeljini 14. marta 1991. godine pod brojem 7/91 između tužitelja kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), a što je apelant dužan priznati i trpiti (stav jedan izreke presude). Apelant je obavezan (stav drugi izreke presude) isplatiti tužitelju na ime vraćanja kredita iznos od 226.978,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 1. novembra 2002. godine pa do konačne isplate te mu nadoknaditi troškove postupka. Stavom tri izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj, a obzirom da je apelant kredit vratio u cijelosti, da apelantu napiše i uruči brisovnu namjeru kako bi skinuo hipoteku sa svoje imovine uz naknadu troškova postupka apelantu.
3. U obrazloženju presude sud je prvenstveno konstatirao da je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom umjesto ranije potraživanog iznosa izraženog u dinarima tražio isplatu iznosa od 226.978,30 KM sa kamatom počev od 1. novembra 2002. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (vještačenja po vještacima finansijske struke D.C. i V.V, nadvještačenja po Ekonomskom fakultetu u Banja Luci, uvida u materijalne dokaze-zk. izvatke, sporni ugovor, uplatnicu, založnu izjavu, dopise apelanta, izvod iz programa proizvodnje, te zaključke Izvršnog odbora SO Bijeljina i saslušanjem parničnih stranaka) utvrdio da je spornim ugovorom tužitelj odobrio apelantu namjenski kredit iz sredstava samodoprinosa za zapošljavanje u visini 1.500.000,00 dinara te da je navedena sredstva doznačio apelantu. Nadalje je utvrđeno da se članom 4. spornog ugovora apelant obavezao da kredit koristi namjenskiza proizvodnju ultra lakih letjelica-motornih zmajeva, da odobrena sredstva vrati sa kamatom u roku od tri godine u šest jednakih polugodišnjih anuiteta, i to nakon isteka roka mirovanja od 12. mjeseci. Apelant je također bio dužan da izvrši izgradnju planiranog investicionog objekta i otpočne sa radom u roku od 12 mjeseci, da u roku od 30 dana po završetku investicionog objekta zaposli na neodređeno vrijeme deset novih radnika, da upiše hipoteku na svojim nekretninama te da dostavi tužitelju dokumentaciju vezanu za utrošak sredstava. Sud je konstatirao da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant nije izvršio niti jednu od ovih svojih ugovornih obaveza izuzev upisa hipoteke. Nadalje je navedeno da apelant kredit nije iskoristio namjenski jer nije realizirao program lakih letjelica i motornih zmajeva, nije zaposlio deset radnika, niti je izgradio planirani investicioni objekat i počeo sa radom. Sud je naveo da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je vraćanjem nominalnog iznosa ispunio obavezu vraćanja kredita, a za koju tvrdnju je apelant kao dokaz ponudio uplatnicu na iznos od 219.796,00 dinara, budući da je članom 5. spornog ugovora utvrđeno da je apelant, ukoliko ne izvrši bilo koju od obaveza utvrđenih u članu 4. odnosno naruši ugovorne obaveze, dužan da vrati ukupan iznos sa kamatom u jednokratnom iznosu revalizovanom primjenom koeficijenta revalorizacije prema rastu cijena proizvođača industrijskih proizvoda računajući od početka korištenja sredstava pa do momenta vraćanja. Sud je iznos revalorizovanog kredita utvrdio na osnovu finansijskog vještačenja. Navedeno je da su po nalogu suda vještačenje izveli vještaci D.C. i V.V. a po nalogu tužitelja vještak T.V. Budući da su u nalazima ovih vještaka postojale određene razlike određeno je nadvještačenje po Ekonomskom fakultetu u Banja Luci, koji je pojasnio kako je došlo do razlike u nalazima vještaka te našao da revalizovana vrijednost dinarskog iznosa na dan 31. oktobar 2002. godine iznosi 226.978,30 KM. Sud je ovom nalazu poklonio povjerenje obzirom da je urađen od strane stručne ustanove te da je isti logičan i detaljno obrazložen. Stoga je sud zaključio da je neosnovana tvrdnja apelanta da je kredit vratio u cijelosti kao i pozivanje apelanta na član 1068. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) .
4. Obzirom da su spornim ugovorom tačno određeni rokovi izvršenja ugovornih obaveza, a imajući u vidu da je izvršenje obaveza u roku bitan sastojak ugovora, sud je zaključio da se ugovor u skladu sa odredbom člana 125. stav 1. ZOO raskida po samom zakonu. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelanta na promijenjene okolnosti iz člana 133. stav 4. ZOO budući da apelant ničim nije dokazao tvrdnje da je tužitelju nudio pravičnu izmjenu ugovora. Također je navedeno da pozivanje apelanta na zastaru potraživanja nije osnovano jer iz kk. uložaka 6079 i 6080 KO Bijeljina i založne izjave proizilazi da je predmetni kredit obezbijeđen hipotekom. Sud je naveo da je članom 368. ZOO propisano da se povjerilac, čak i u slučaju kada protekne vrijeme zastarjelosti, može namiriti tj. realizirati svoje potraživanje obezbijeđeno hipotekom. Nadalje je navedeno da se apelant neosnovano obogatio jer je značajan dio tužiteljeve imovine, bez pravnog osnova, odnosno osnova koji je otpao, prešao u imovinu apelanta. Sud je obrazložio da je rok za vraćanje takve imovine odnosno novčane protivvrijednosti opšti zastarni rok od 10 godina. Obzirom da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 2. aprila 1998. godine, kad je prekinut tok roka zastarjelosti, sud je zaključio da je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Stoga je sud primjenom člana 125. st. 1., člana 132. stav 2. i člana 210. ZOO udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu uz a isplatu zakonske kamate shodno članu 277. ZOO. Sud je iz istih razloga, a obzirom da apelant nije vratio revalizovani iznos kredita tužitelju, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje brisovne namjere za brisanje hipoteke pa je sud odbio protivtužbeni zahtjev apelanta.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-510/05 o 4.maja 2007. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova te naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne jer su parnične stranke radi postizanja određenog cilja zaključile dvostrani pravni posao sa svim karakteristikama ugovora o zajmu iz člana
577. ZOO iako je taj ugovor imenovan kao ugovor o kreditu koji je po svojoj suštini najčešći i najznačajniji oblik ugovora o zajmu ali je pojmovno i sadržinski definiran odredbom člana 1065. ZOO prema kojem ugovor o kreditu kao davalac kredita zaključuje banka. Nadalje je navedeno da su parnične stranke u smislu člana 10. ZOO saglasnošću slobodno izraženih volja uredile svoje odnose definirajući ugovorom prava i obaveze, da je tužitelj u cijelosti izvršio svoje obaveze isplatom ugovorenog iznosa apelantu, a da apelant nije namjenski utrošio sredstva niti je tražio izmjenu ugovora a obraćanje tužitelju tek 1998. godine, po isteku rokova u kojim je bio dužan izvršiti ugovorne obaveze, po shvatanju suda nije relevantno za primjenu člana 133. do 136. kojim je regulirana mogućnost izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Sud je naveo da je ukupno zaduženje po kreditu sa obračunatom kamatom utvrđeno članom 4. ugovora u iznosu od 2.197.962,00 dinara. Također je navedeno da po proteku rokova reguliranih ugovorom apelant je tužitelju vratio izos od 219.796,00 dinara. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su u ovakvoj situaciji nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je predmetni ugovor raskinut budući da je tužitelj u cijelosti izmirio obaveze iz ugovora pa shodno odredbi člana 132. stav 2. ZOO ima pravo da mu se vrati ono što je dao. Nadalje sud je naveo da bi pravo tužitelja da traži odnosno obaveza apelanta da vrati primljeni iznos sa ugovorenom kamatom postojala, u smislu člana 558. stav 1. i člana 562. stav 1. ZOO, i da nije došlo do raskida ugovora.
6. Sud je pojasnio da se apelant vraćanjem navedenog iznosa nije oslobodio obaveze budući da je prema zakonskoj definiciji ugovora o zajmu (čan 557. ZOO), a što su ugovorile i parnične stranke, apelant bio dužan vratiti isti iznos novca uvećan za ugovorenu kamatu. Budući da apelant tužitelju nije vratio onaj broj jedinica na koji obaveza glasi (obaveza je uzvrđena na iznos od 2.197.962,00 dinara a apelant je vratio 219.796,00 dinara) sud je naveo da se suprotno navodima apelanta ni primjenom pravila monetarnog nominalizma ne može smatrati da je apelant izvršio svoju obavezu vraćanja pozajmljenog novca. Ovo osobito imajući u vidu da su stranke ugovorom dogovorile (a ugovor je zakon za stranke u smislu člana 148. stav1. ZOO i njegove se odredbe moraju poštovati i izvršavati onako kako glase-član 262. ZOO), a radi zaštite od obezvrijeđivanja datog iznosa u uvjetima inflacije da će apelant ako ne izvrši obavezu vratiti ukupan iznos duga sa kamatom obračunatom unazad, u jednokratnom revalorizovanom iznosu. Iz navedenog sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja apelanta da je uplatom navedenog iznosa, koji preračunat u njemačke marke na dan uplate prema nalazu vještaka vrijedi 7,35 DM, ispunio svoju obavezu. Sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare budući da potraživanje za isplatu kredita (zajma) shodno članu 371.ZOO zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina. S druge strane sud je naveo da i kad bi se zastarjelost potraživanja rješavala primjenom člana 372. ZOO, a na što se pozivao apelant, ni tada navedeno potraživanje ne bi bilo zastarjelo jer je zbog ratnog stanja zastarni rok poče teći 19. juna 1996. godine. Obzirom da je dakle utvrđeno da apelant nije u cjelini vratio iznos dobijen na ime kredita (zajma) to po zaključku suda nema mjesta za brisanje hipoteke kojom je to potraživanje obezbijeđeno. Sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanta da se nije obogatio već da je osiromašio jer obaveza vraćanja spornog iznosa proizilazi iz ugovorom preuzetih obaveza. Obzirom da je apelant na ime kredita dobio značajan iznos (čija je realna vrijednost kada se izrazi u čvrstoj valuti predstavljala iznos od 166.667,00 DEM) a da pri tome nije izvršio ni jednu ugovornu obavezu, neovisno da li je ta sredstva utrošio na način koji mu eventualno nije donio nikakvu korist, po zaključku suda ne oslobađa apelanta vraćanja.
7. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a)
c) d) f) j) i k). Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 2., 4., 5., 8. i 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju U apelaciji se navodi hronologiju predmetnog postupka te apelant navodi da tuženi nije bio legitimisan za zaključenje spornog ugovora, niti su sredstva samodoprinosa prihod opštine, pa apelant smatra da je zaključenje predmetnog ugovora izvršeno protivno važećim propisima, ta navodi da sudovi nisu razjasnili da li se radi o ugovoru o zajmu ili ugovoru o kreditu. Nadalje apelant ističe da je u potpunosti vratio podignuti kredit 29. marta 1993. godine i o tome obavijesti tužitelja čime je po apelantu ugovor, shodno članu 565. i 1068. ZOO, raskinut te apelant ističe da je bio rat, da on nije mogao organizirati proizvodnju i da nije utvrđena njegova krivica. Apelant smatra da su sudovi pogrešno pimijenili načelo monetarnog nominalizma, čl. 394. i 395. ZOO, ističe da je odredba člana 5. spornog ugovora ništavna, te smatra da presude Okružnog i Vrhovnog suda nemaju obrazloženja. Apelant također smatra da su pogrešno primijenjene odredbe o zastari potraživanja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iako se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantovi navodi implicitno ukazuju da se on u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku na osnovu relevantnih odredaba ZOO i ZPP udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja za raskid spornog ugovora odnosno odbili protivtužbeni zahtjev apelanta. Sudovi su u obrazloženju odluka, suprotno navodima apelanta, za svoje odlučenje dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S druge strane, vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana II/3.a), c), d), f) i j) odnosno prava iz člana 2., 4., 5., 8. i 12. Evropske konvencije, kojim odredbama je garantirano pravo na život, zabranu ropstva i prinudnog rada, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na porodični život i pravo na zasnivanje braka i porodice, za Ustavni sud je jasno da se apelant paušalno pozvao na povredu ovih prava ali naglašava da apelant kao pravno lice ne može biti «žrtva» kršenja ovih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zaštićenih prava koja su osobne prirode, odnosno čiju zaštitu uživaju samo fizičke osobe. Stoga Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi ovih prava u parničnom postupku u kojem se odlučivalo o raskidu spornog ugovora zaključenog između pravnih lica čigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović