Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/07 (D. A.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vještak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3115/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3115/07, rješavajući apelaciju Dogana Ayturaza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dogana Ayturaza, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kž-07-
000 099 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Modriči, broj 086-0-K-07-000 023 od 18. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dogan Ayturaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gaziantepa-Republika Turska, kojeg zastupaju Vukica Marjanović-Suljić i Sean Spahić, advokati iz Zenice, podnio je 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Kž-07-000 099 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 086-0-K-07-000 023 od 18. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 086-0-K-07-000 023 od 18. maja 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je 8. januara 2007. godine, u mjestu i na način naveden u izreci prvostepene presude, postupajući suprotno članu 39. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS) pri brzini od 84,28 km/h prešao na lijevu stranu kolovoza usljed čega je došlo do sudara teretnog vozila-tegljača marke «Daf» kojim je upravljao apelant, sa vozilom marke «Audi A-8» kojim je upravljao L.D., slijedom čega su vozač «Audija» i njegovi saputnici B.D., D.T. i S.P. zadobili teške tjelesne povrede opasne po život od kojih su podlegli. Sud je utvrdio da se apelant kao učesnik u saobraćaju nije pridržavao saobraćajnih propisa iz nehata i time je ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi usljed čega su četiri lica smrtno stradala čime je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) te je apelant osuđen na kaznu zatvora od četiri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. januara 2007. godine pa sve dok pritvor bude trajao. Apelant je obavezan da plati sudski paušal dok su troškovi postupka kao i troškovi prevodioca na turski jezik pali na teret budžetskih sredstava. Oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze optužbe (saslušanje pet svjedoka, vještaka medicinske struke i vještaka saobraćajne struke S.S. te izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokazazapisnika, potvrda, skicu lica mjesta i foto dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S., izvještaja, tahografskog listića), dokaze odbrane (saslušanje vještaka saobraćajne struke Š.K., vještaka medicinske struke V.B., izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Š.K., nalaz MUP KTC Banja Luka o izvršenom vještačenju alkohola u krvi za vozača «Audija» L.D. sa stručnim tumačenjam nalaza i mišljenja) te da su provedeni i dokazi koje je predložio sud. Nadalje je navedeno da je sud odbio dokaz apelantove odbrane za uvid u nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke N. H. od 12. februara 2007. godine jer je taj nalaz urađen bez validne naredbe tj. suprotno odredbi člana 160. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) a da je prihvatio prijedlog branioca za vještačenje predmetne nezgode po vještaku saobraćajne struke Š.K. Sud je zatim iznio sadržaj dokaza optužbe i odbrane te naveo da je odbrana u cijelosti prigovorila nalazu i iskazu vještaka saobraćajne struke S.S., a da su tužilac i punomoćnik oštećenih u cijelosti prigovorili nalazu i iskazu vještaka saobraćajne struke Š.K. Budući da su nalazi i mišljenja ovih vještaka, kao i izjave date na glavnom pretresu o elementarnim uzrocima i okolnostima nastanka predmetne nezgode bili dijametralno suprotni i kontradiktorni sud je, u cilju utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja, a zbog nemogućnosti da se u razumnom roku vještačenje izvrši u Institutu u Sarajevu, vještačenje predmetne nezgode povjerio Timu vještaka saobraćajne struke diplomiranih inžinjera saobraćaja. Sud je zatim iznio sadržaj nalaza i mišljenja Tima vještaka, koji je sačinjen na osnovu detaljne i uporedne analize svih okolnosti pod kojim je nastala predmetna nezgoda, a prema kojem je apelant «krećući se dijelom svog vozila po za njega lijevoj saobraćajnoj traci stvorio opasnu situaciju koja je u direktnoj uzročnoj vezi sa nastankom nezgode». Konstatirano je da su apelant i njegova odbrana prigovorili nalazu Tima vještaka. Nadalje je navedeno da je sud je ocjenom provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim, utvrdio da je apelant na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 2. KZ RS. Sud je naveo da je članom 39. st.1. i 2. ZOBS propisano da je vozač dužan kretati se vozilom desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja i da je dužan držati vozilo u kretanju što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete saobraćaja i stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju i sebe ne izlaže opasnosti.
4. Sud je obrazložio da je nalaz Tima vještaka u cjelosti prihvatio jer je urađen u najsavremenijem programu za vještačenje i simulaciju saobraćajnih nezgoda za koji program jedan od vještaka iz Tima vještaka posjeduje licencu, da je nalaz dat od stručnih osoba nezainteresiranih za ishod postupka, po pravilima struke i na temelju materijalnih tragova registriranih u materijalima iz spisa, te je nalaz jasno obrazložen i simultano prikazan na glavnom pretresu. Nadalje je obrazloženo da je djelimično prihvaćen i nalaz vještaka S.S. u dijelu u kojem je jasno obrazložen nastanak čvrstih materijalnih tragova koji su ujedno i najpouzdaniji kod određivanja tačnog mjesta kontakta vozila prilikom saobraćajne nezgode. Sud je obrazložio da nalaz vještaka odbrane Š.K. nije prihvaćen iz razloga što u istom nisu uvršteni čvrsti materijalni tragovi-tragovi struganja koji se koriste u analizama saobraćajnih nezgoda i koji su najpouzdaniji kod utvrđivanja mjesta sudara. Nadalje je navedeno da je taj nalaz isključen kao realan i prilikom simulacije po njegovim varijantama jer se prema tom nalazu vozila ne zaustavljaju u položaju u kojim ih je našla policija nego u sasvim drugim položajima a ne uklapaju se ni materijalni tragovi iz uviđajne dokumentacije. Sud je također zaključio da je okolnost da je vozač «Audija» bio u alkoholiziranom stanju irelevantna kod utvrđivanja odgovornosti apelanta i nije u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne nezgode budući da je provedenim dokazima utvrđeno da se u momentu nezgode on sa svojim vozilom nalazio u svojoj desnoj kolovoznoj traci. Nadalje je navedeno da je prijedlog odbrane da se izvrši mikroskopsko vještačenje tahografa kao i položaj vozila u Institutu za mjeriteljstvo u Sarajevu odbijen jer je sud smatrao da kod utvrđenog činjeničnog stanja predloženim vještačenjem i rekonstrukcijom ne bi utvrdilo bitno drugačije činjenično stanje. Konačno sud je utvrdio da je apelant kako u odnosu na osnovno djelo tako i na težu posljedicu nastupao sa svjesnim nehatom te ga je, cijeneći otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje utiču na visinu kazne, osudio na kaznu zatvora od četiri godine smatrajući da će se istom postići svrha kažnjavanja.
5. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-Kž-07-000 099 od 18. septembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove odbrane i potvrđena presuda Osnovnog suda. Sud je, zaključio da nema nikakvih procesnih povreda i nedostataka u presudi Osnovnog suda budući da je članom 270. stav 2. ZKP propisano pravo suda da ne dozvoli izvođenje dokaza koje su stranke ili branioci predložili pa je pitanje ocjene suda u svakom konkretnom slučaju da li će ili ne dozvoliti izvođenje nekog dokaza. S druge strane sud je naveo da postupak mora biti pravičan te da se odbrani mora pružiti mogućnost da ospori dokaze protiv optuženog jer bi uskraćivanje ovog prava predstavljalo povredu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s ovim Okružni sud je konstatirao da je u prvostepenoj presudi Osnovni sud odbio prijedlog odbrane za angažiranje vještaka N.H. ali je prihvatio prijedlog odbrane i izdao naredbu da se izvrši vještačenje po drugom, od strane odbrane angažiranom, vještaku Š.K. Stoga je Okružni sud naveo da je u takvoj procesnoj situaciji odbrani pružena mogućnost da ospori dokaze protiv apelanta iz kojih razloga po zaključku suda ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka. S druge strane, vezano za član 14. ZKP Sud je konstatirao da je i sam apelant u žalbi istakao da je tužilac na ročištu 5. aprila 2007. godine prezentirao nalaz vještačenja alkohola u krvi za vozača «Audija», te se stoga ne može govoriti da nisu utvrđene činjenice koje bi mogle ići u korist apelantu iz kojih razloga su i ovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim, a osobito imajući u vidu nalaze i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S. i Tima vještaka da alkoholizirano stanje vozača «Audija» nije u vezi sa nastankom nezgode jer se ovo vozilo sa svim svojim gabaritima nalazilo u svojoj saobraćajnoj traci. Vezano za žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju Okružni sud je ocijenio, dajući detaljnu analizu svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, da je prvostepena presuda van razumne sumnje utvrdila da je upravo apelant sa svojim vozilom prešao središnju liniju za 1,30 m i da je isključivi uzročnik nastanka saobraćajne nesreće. Konačno sud je naveo da je odbrana tokom postupka i u žalbi predlagala da se izvrši vještačenje na Institutu za mjeriteljstvo u Sarajevu, sa zadatkom da se izvrši mikroskopsko vještačenje tahografa, brzine kretanja apelantovog vozila i prijeđeni put te da se ispita uopće mogućnost nastanka nezgode, odnosno da se izvede dokaz saslušanjem vještaka N.H. ili eventualno rekonstrukcija na licu mjesta. Međutim Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud pravilno nije prihvatio prijedlog apelanta za izvođenje ovih dokaza. Sud je pojasnio da je s obzirom na kontradiktornosti u nalazima vještaka suprotnih strana prvostepeni sud pravilno odlučio kad je angažirao Tim vještaka. Stoga je sud zaključio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza, kako subjektivne tako i materijalne prirode, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih je izveo zaključak da je apelant na način naveden u izreci presude počinio radnju izvršenja u kojoj se stiču sva obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 2. KZ RS.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u povredi prava na «ravnopravnost-nediskriminaciju». Naime apelant prvo prigovara da je sud odbio prijedlog odbrane da provede vještačenje po sudskom vještaku saobraćajne struke N.H. već je odbrani naložio da u roku od tri dana predloži drugog vještaka. Nadalje apelant navodi da je tužilaštvo radilo suprotno članu 14. ZKP RS skrivajući od njega dokaze koji se odnose na alkoholiziranost vozača «Audija», koji je vozio pod dejstvom alkohola od 2,39 promila, kao i njegovih saputnika, a što su po apelantu znali i tužilac i vještak S.S. Apelant također tvrdi da je ovaj vještak, a zatim i tim vještaka, sačinio svoj nalaz suprotno članu 163. stav 2. ZKP odnosno suprotno dokazima i podacima koji su utvrđeni zapisnikom o uviđaju i skicom lica mjesta te ističe da je sud prihvatio oba ova nalaza iako su zaključci u njima različiti. Tendencioznost postupanja sudova po apelantu se ogleda i u činjenici da nije izvršeno očitovanje tahografa izuzetog sa apelantovog vozila. Nadalje se navodi da je odbrana zbog niza nelogičnosti te kontaradiktornosti nalaza sudskih vještaka predlagala vještačenje po Institutu za mjerljivost u Sarajevu, te rekonstrukciju saobraćajne nezgode ali da je prvostepeni sud odbio ove prijedloge. Apelant navodi da je zadatak suda da disponira dokazima i činjenicama a ne pretpostavkama i činjenicama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant prigovara načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze u čemu apelant vidi povredu prava na «ravnopravnost-nediskriminaciju». S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu niza provedenih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. U obrazloženju prvostepene odluke sud je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljne razloge. Sud je također pojasnio zašto je prihvatio u cijelosti nalaz Tima vještaka i djelimično nalaz vještaka S.S. a zašto nije prihvatio dokaz vještaka Š. K. Sud je obrazložio da je odbio prijedlog apelanta za uvid u nalaz vještaka saobraćajne struke N. H. od 12. februara 2007. godine jer je taj nalaz urađen bez validne naredbe tj. suprotno odredbi člana 160. ZKP a prema kojoj odredbi pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud a obzirom da je nalaz vještaka N.H. izrađen na zahtjev apelanta Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odbijanju suda da provede ovaj dokaz. S druge strane Ustavni sud zapaža da je usvojen prijedlog apelanta da se privede vještačenje po vještaku Š.K. te da je sud, budući da je nalaz tog vještaka bio dijametralno suprotan nalazu vještaka optužbe odredio izvođenje dokaza vještačenjem Tima vještaka a nakon što je Fakultet za saobraćaj i komunikacije Sarajevu (Institut) zbog prezauzetosti odbio da prihvati nadvještačenje. Navedeno upravo ukazuje da apelant i njegovi dokazi nisu bili drugačije tretirani u odnosu na dokaze optužbe. Nadalje evidentno je da su u toku postupka proveo i dokaz uvidom u tahografski listić izuzet sa apelantovog vozila. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi, cijenili i dokaze koji se odnose na alkoholiziranost vozača «Audija» a koji dokaz je sudu dostavilo Tužilaštvo. Sudovi su pojasnili da alkoholizirano stanje vozača «Audija» nije u vezi sa nastankom nezgode jer se ovo vozilo sa svim svojim gabaritima nalazilo u svojoj saobraćajnoj traci a da je provedenim dokazima nesporno utvrđeno da je upravo apelant ne pridržavajući se saobraćajnih propisa prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nesreću, stoga se navodi apelanta o povredi člana 14. ZKP pokazuju u cijelosti neosnovanim.
11. Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
12. Nadalje, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka odnosno da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo. Naime apelant je, zastupan od strane stručnog branioca, učestvovao u svim fazama predmetnog postupka uz prisustvo sudskog tumača za turski jezik, imao je i koristio mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze ne kojim se ista temelji, da osporava navode i dokaze Tužilaštva, te da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, koji je detaljno razmotrio apelantove žalbene navode. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović