Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/07 (E. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3172/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednice, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3172/07, rješavajući apelaciju Emine Skopljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Skopljak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001013 od 2. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-61/04 od 14. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P-970/2001 od 3. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Skopljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pazarića, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001013 od 2. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-61/04 od 14. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
970/2001 od 3. septembra 2003. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-970/2001 od 3. septembra 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tuženog JKP «Park» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 27.759,00 KM koju je pretrpjela zbog povrede koju je zadobila zbog pada grane sa drveta. Stavom dva izreke presude odlučeno ja da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvida u materijalne dokaze, uviđaja na licu mjesta, vještačenja po vještaku medicinske struke te saslušanjem parničnih stranaka) čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju, utvrdio da se 17. decembra 1999. godine dogodila nezgoda u kojoj je apelantica pretrpjela teške tjelesne povrede i to usljed pada grane pritisnute snijegom koja se odlomila i u padu nanijela povredu apelantici koja za posljedicu ima umanjenje apelanticine životne sposobnosti za 45 %. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da se nezgoda dogodila u Bolničkoj ulici, da se drvo sa kojeg se odlomila grana, a koje je staro preko 50 godina, raste unutar dvorišta stambenog objekta. Međutim, sud je obrazložio da nema odgovornosti tuženog za nastanak štete budući da je članom 37. stav 2. Zakona o komunalnoj čistoći («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 11/97), propisano da uklanjanje snijega sa javnih površina-javne zelene površine (park-šume, parkovi, park-prirode, parkovske staze, travnjaci, drvoredi, skverovi, zelenilo uz saobraćajnice), zatim zelene površine stambenih odnosno urbanih cjelina (pješačke staze, kao zelene i rekreativne površine) vrše komunalna preduzeća za održavanje i uređivanje javnih zelenih površina. Sud je naveo da iz navedene odredbe ne proizilazi odgovornost tuženog koji bi inače bio odgovoran po principu objektivne odgovornosti. Nadalje je navedeno da je sud uvidom u program rada zimske službe tuženog utvrdio da je tuženi obavezan otresati snijeg sa mladog drveća, a drvo sa kojeg je pala grana i povrijedila apelanticu raste u dvorištu kuće u ul. Bolnička 2, staro je preko pedeset godina i izrazito je visoko. Stoga je sud u konačnici zaključio da je do nastanka štete došlo višom silom, od uzroka čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti pa je na osnovu člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ne nalazeći odgovornost tuženog po odredbama Zakona o komunalnoj čistoći odbio tužbeni zahtjev apelantice.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-61/04 od 14. aprila 2006. godine, odbio žalbu apelantice i potvrdio presudu Općinskog suda, broj P-970/2001 od 3. septembra 2003. godine. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda prema kojem je apelantica doživjela povredu 17. decembra 1999. godine zbog pada na nju odlomljene grane, a koje povređivanje nije prijavljeno PU Centar, da je prema nalazu vještaka kod apelantice konstatirano umanjenje opće životne sposobnosti za 45%, da je tuženi donio program rada zimske službe za 1999/2000 godinu, da je Odlukom Vlada Kantona Sarajevo od 20. decembra 1999. godine proglašeno stanje elementarne nepogode zbog obilnih snježnih padavina i provođenje pojačanih mjera te da je naređeno direktorima svih KJKP da stave sve ljudske i materijalne potencijale za otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda. Nadalje, je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da obzirom na odredbe relevantnog zakonodavstva nema odgovornosti tuženog za nastalu štetu. Budući da je provedenim dokazima utvrđeno da se drvo, čije su grane bile nadnijete nad trotoarom u ulici Bolnička i sa kojeg se odlomila grana od koje je apelantica zadobila povredu, nalazi u dvorištu stare kuće u ul. Bolnička 2 sud je zaključio da se ne radi o površini iz člana 4. tačka 8. Zakona o komunalnoj čistoći. Sud je pojasnio da to mjesto predstavlja trotoarposebno uređenu saobraćajnu površinu namijenjenu za kretanje pješaka te da, obzirom da se ne radi o zelenoj i rekreativnoj površini, tuženi nije bio u obavezi da ovu površinu održava u smislu člana 6. stav 2. i člana 37. stav 2. Zakona o komunalnoj čistoći. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantice jer se u nedostatku pasivne legitimacije tužbeni zahtjev odbija.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-001013 od 2. augusta 2007. godine, odbijena je revizija apelantice. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova da tuženi obzirom na relevantne odredbe Zakona o komunalnoj čistoći, suprotno navodima revizije, nije odgovoran za nastalu štetu. Vrhovni sud je naveo da obzirom na vanredno stanje zbog elementarne nepogode i on nalazi da tuženi ne bi bio odgovoran ni zbog razloga postojanja više sile (član 177. ZOO). Konačno sud je naveo da tuženi prvenstveno nije odgovoran zbog nedostatka pasivne legitimacije te je zaključio da je pozivanje apelantice na član 184. ZOO i navođenje monopolskog položaju tuženog neosnovan jer Zakon o komunalnoj čistoći na jasan način razgraničava ko je za koje poslove nadležan, te jasno određuje šta predstavlja javnu površinu na kojoj je apelantica doživjela povredu a potom u članu 37. jasno razgraničava ko i na koji način vrši uklanjanje snijega sa javnih površina. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je odbio reviziju apelantice kao neosnovanu.
5. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava po apelantici se ogleda u donošenju nezakonite odluke i po apelantici nepravilnom zaključku sudova «da se tuženi kao komunalna firma morala isključivo bazirati na Zakonu o komunalnoj čistoći pri vršenju svojih dužnosti po tom pitanju» te apelantica smatra da je tuženi neosnovano ekskulpiran od odgovornosti za štetu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku na osnovu relevantnih odredaba Zakona o komunalnoj čistoći i ZOO odbili tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete. Sudovi su u obrazloženju odluka za svoje odlučenje dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju i primjeni materijalnog prava. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti pa zaključuje da su navodi apelantice o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović