Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/07 (B. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3251/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3251/07, rješavajući apelaciju Borisa Krnjeušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Krnjeušića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-07-000 091 od 11. oktobra 2007. godine i presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-K-06-000 011 od 19. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boris Krnjeušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 091 od 11. oktobra 2007. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-

0-K-06-000 011 od 19. marta 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. juna 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-K-06-000 011 od 19. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je 24. februara 2006. godine, u mjestu i na način naveden u izreci prvostepene presude, krećući se u brzinom od preko 80 km/čas na dijelu puta koji se nalazi u gradskoj zoni, upravljajući vozilom marke «Audi 80» pod dejstvom alkohola, a što je suprotno članu 46. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOBS) odnosno članu 164. istog zakona, ugrozio ostale učesnike u saobraćaju tako što je suprotno članu 41.ZOBS vozilom prešao na lijevu kolovoznu traku udario u putničko motorno vozilo marke «Golf 2» kojom prilikom je apelantov suvozač A.J. zadobio teške tjelesne povrede opasne po život od kojih je podlegao, a saputnik apelanta D.V. i vozač vozila «Golf 2» zadobili tjelesne povrede dok je na vozilu «Golf 2» nastupila imovinska šteta. Sud je utvrdio da se apelant kao učesnik u saobraćaju nije pridržavao saobraćajnih propisa i time je ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi i imovinu većeg obima pa je usljed toga nastupila smrt jednog lica čime je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine te mu je izrečena mjera bezbijednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije za vrijeme od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti presude. Oštećeni D.J. je na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) upućen na parnicu a apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka koji će biti utvrđeni posebnim rješenjem.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze optužbe (ispitivanje četiri svjedoka, ispitivanje šest vještaka te je izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokazazapisnika, crtež lica mjesta i fotodokumentaciju, naredbe, saobraćajno tehničku ekspertize, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i medicinske struke) te dokaze odbrane (ispitivanje svjedoka D.S., ispitivanje vještaka saobraćajne struke R.T. te je izvršen je uvid u nalaz i mišljenje tog vještaka). Sud je zatim iznio sadržaj dokaza optužbe i odbrane. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant u momentu nezgode upravljao automobilom pod dejstvom alkohola, u stadijumu između srednjeg i teškog pijanstva, sa koncentracijom od 2,14 promila alkohola u krvi, što je bitno uticalo na vozačku sposobnost apelanta a da je vozač «Golfa 2» bio trijezan. Nadalje je utvrđeno da je brzina vozila kojim je upravljao apelant iznosila preko 80 km/h a da se nezgoda dogodila u užoj gradskoj zoni Trebinja gdje je brzina kretanja saobraćajnim znakom ograničena na 40 km/h. Također je navedeno da nije sporan podatak, konstatiran od strane oba vještaka saobraćajne struke, da se apelant sa svojim vozilom neposredno prije mjesta sudarao vraćao sa lijeve kolovozne trake u smjeru kretanja prema desnoj kolovoznoj traci, a da je primarni kontakt između vozila ostvaren oko središnje linije kolovoza. Nadalje je navedeno da je iz nalaza vještaka sud utvrdio da je suvozač apelanta A.J. tom prilikom poginuo, a da su kod druga dva lica R.V i D.V. nastupile lake tjelesne povrede, te da je na oba vozila prilikom nezgode nastupila imovinska šteta. Sud je naveo da je u toku postupka bilo sporno pitanje kretanja vozila «Golfa 2» i u vezi s tim neposrednog uzroka saobraćajne nezgode budući da je odbrana tvrdila da ovo vozilo do mjesta kontakta sa apelantovim vozilom nije došlo iz suprotnog pravca već iz sporedne ulice. Sud je naveo da je na ove okolnosti ispitao svjedoka odbrane D.S., koji je izjavio da nije vidio odakle je vozilo «Golf 2» došlo na mjesto kontakta, ali da je siguran da to vozilo nije prošlo pored njega, te je sud naveo da obzirom na ovakav iskaz ovog svjedoka tezu odbrane da je vozilo došlo iz sporedne ulice nije mogao prihvatiti nesumnjivo utvrđenom jer osim ovog neodređenog iskaza svjedoka na to ne upućuju ostali provedeni dokazi. Sud je naveo da po njegovom mišljenju okolnost da je vozilo na mjesto sudara došlo iz sporedne ulice nema karakter odlučnog značaja za nastanak ove saobraćajne nezgode, čak i da je ta činjenica sa sigurnošću utvrđena.

4. Nadalje, sud je zaključio da je neposredni uzrok saobraćajne nezgode nepropisana vožnja apelanta u vidu nedozvoljene brzine, koja je bila dvostruko veća od dozvoljene, a koja je brzina i prelazak apelanta na lijevu kolovoznu traku po zaključku suda bila uslovljena alkoholiziranošću apelanta, pa su ovi propusti apelanta nesumnjivo stvorili opasnu saobraćajnu situaciju. Navedeno je da ovakav zaključak suda proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke D.Š., kojem je sud u potpunosti poklonio vjeru, te ostalih dokaza optužbe: zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije i skice lica mjesta te iskaza svjedoka R.V., D.V. i D.D. čije svjedočenje je sud ocijenio nepristrasnim. Nadalje sud je istakao da su u postupku provedena dva saobraćajna vještačenja te je konstatirao da nalazi vještaka D.Š., angažiranog od strane tužilaštva i vještaka R.T, angažiranog od strane apelantove odbrane, sadrže veći broj saglasnih stavova, ali su bitno različiti u pogledu krajnjeg zaključka o uzroku nezgode. Sud je naveo da se vršeći analizu ovih vještačenja opredijelio za nalaz vještaka D.Š. našavši ga stručnim, kvalitetnim i nepristrasnim, a njegove krajnje zaključke logičnim i činjenično utemeljenim. Sud je detaljno obrazložio zašto smatra neprihvatljivim nalaz vještaka R.T. odnosno zašto je isti ocijenio proizvoljnim i u suprotnosti sa provedenikm dokazima zaključivši da je upravo brzina kretanja apelantovog vozila kao i alkoholiziranost apelanta uzrok saobraćajne nezgode.

5. Nadalje je navedeno da je sud je ocjenom provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim, utvrdio da je apelant na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 1. KZ RS. Sud je naveo da je radnja izvršenja ovog krivičnog djela određena kao nepridržavanje saobraćajnih propisa a u konkretnom slučaju način kršenja ovih propisa od strane apelanta se sastoji u vožnji u alkoholiziranom stanju, u kretanju lijevom stranom kolovozne trake i u kretanju brzinom većom od dozvoljene. Sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio pod uticajem alkohola, u stadijumu između srednjeg i teškog pijanstva ali da ga ta činjenica ne može osloboditi krivične odgovornosti te da je apelant u odnosu na osnovno djelo postupao sa eventualnim umišljajem a u odnosu na težu posljedicu sa svjesnim nehatom.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 091 od 11. oktobra 2007. godine, djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo ugrožavanja saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi stava 1. KZ osuđen na kaznu zatvora od tri godine dok je u preostalom dijelu presuda Okružnog suda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je zaključio da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud u obrazloženju presude izvršio detaljnu analizu i ocjenu vještačenja oba vještaka saobraćajne struke (D.Š. i R.T.) koji su saslušani pred sudom, te je nakon toga prvostepeni sud dao uvjerljive razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka D.Š. odnosno zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R.T. Nadalje je navedeno da prvostepeni sud sa razlogom nije prihvatio vještačenje R.T. i žalbe da ne postoji krivica apelanta za predmetnu nezgodu ako se utvrdi da vozilo «Golf 2» nije došlo iz suprotnog pravca već iz sporedne ulice jer je ova tvrdnja u suprotnosti sa činjenicom da se ovo vozilo kretalo brzinom od 27 km/h, a koja brzina je nedovoljna da bi ovo vozilo došlo do mjesta sudara na način da to predstavlja iznenađenje za apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da kontakt vozila po utvrđenju suda nije bočni već čeoni. Sud je nadalje naveo da ni drugi dokazi, na koje se ukazuje žalbom, ne isključuju krivičnu odgovornost apelanta. Također je navedeno da nije postojala obaveza suda da «usaglašava» protivrječne nalaze vještaka saobraćajne struke na što ukazuje apelant u žalbi budući da je članom 296. stav 7. ZKP propisano da je obaveza suda da u potpunosti iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao uvjerljive razloge u pogledu ocjene vještaka saobraćajne struke te je iste u cijelosti prihvatio. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud suprotno navodima žalbe dao individualizaciju alkoholisanosti apelanta pri čemu je prihvatio nalaz vještaka neuropsihijatra G.C. koja je utvrdila da je apelant imao koncentraciju od 2,14 promila alkohola u krvi te da je bio očigledno nesposoban za bezbijednu vožnju. Sud je također razmotrio žalbene navode vezane za visinu izrečene kazne te zaključio da će se svrha kažnjavanja postići i sa blažom kaznom pa je preinačio prvostepenu presudu i apelanta osudio na kaznu zatvora od tri godine.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi tome što je sud svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka D.Š. jer je vještak dao mišljenje na osnovu skice lica mjesta, koja po apelantu ne odgovara stvarnom stanju. Nadalje apelant navodi da ovaj vještak nije uopće vidio vozila učesnike u ovoj nezgodi, niti je čuo iskaz svjedoka D.S., niti je ovaj vještak mogao da tačno odredi mjesto kontakta niti je imao priliku da se izjasni o nalazu vještaka T.R.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant u suštini prigovara načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu niza provedenih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. U obrazloženju prvostepene odluke sud je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljne razloge. Sud je također pojasnio zašto je prihvatio u cijelosti nalaz vještaka saobraćajne struke D.Š. odnosno zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R.T. Sud je naveo da odredbama ZKP nije predviđena obaveza suda da provodi nadvještačenje u slučaju protivrječnih dokaza već da je po odredbama ZKP obavezan da u potpunosti iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza.

12. Stoga, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/07 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio